Proročki sci-fi aktualne suvremenosti

Animatik (5. travnja, 19. travnja 2022.): Surogat (red. Dušan Vukotić, 1961), 1001 crtež (red. Dušan Vukotić, 1960), Redovnik i riba (Le moine et le poisson, red. Michaël Dudok de Wit, 1994), Svaki je dan za sebe, svi zajedno nikad (red. Goran Trbuljak, 2002), POW´s POV (red. Goran Trbuljak, 2011), Oni žive noću (red. Goran Trbuljak, 2019)

• 
  
  U emisiji o animiranom filmu Animatik 5. travnja obilježena je važna obljetnica hrvatskog animiranog filma i kinematografije – preciznije, šezdesetogodišnjica dodjele Oscara kratkometražnom animiranom filmu Surogat (1961) Dušana Vukotića (1927–1998) 9. travnja 1962., kao prvom neameričkom djelu u toj kategoriji.

  Tako je uz prigodničarski Surogat, prikazan i 1001 crtež (1960) istog autora, odnosno također povodom izlaska knjige Andrijane Ružić poetičan i meditativan Redovnik i riba (Le moine et le poisson, 1994) nizozemskog oskarovca Michaëla Dudoka de Wita (1953), iznesen u prepoznatljivom autorovom stilu rukom rađena crteža tušem i vodenim bojama odnosno sinkronizacije pokreta i glazbe, o jednoumnom, opsesijom gonjenu redovniku da ulovi trajno izmičuću, eluzivnu ribu – kao svojevrsna metaforička potjera pojedinca (redovnik) za postignućem samospoznaje (riba), pri čemu se takav persuazivan lov odustajanjem od antagonizama u finalu pretvara u zen-nirvaničku harmoniju stvorova.
  
  
  
  Slavljenički Surogat pak ne samo kao onodobno modernistički avangardan (jazz-sound, cezanneovska prizma, metaforički-satirički svjetonazor oponentan dominantnom diznijevskom) nego i kao proročki sci-fi aktualne suvremenosti koja vrvi virtualnim nadomjesnim supstitucijama i derivatima, nesporno je i nadalje naš međunarodno najnagrađivaniji i najprepoznatljiviji film; a Vukotićev bridak i pronicljiv talent vidljiv je i u rečenom drugom u emisiji prikazanom naslovu – 1001 crtež, koji na ujedno lucidno opservacionalan ali i gotovo čaroban način oživljavanja nacrtanog, duhovito provodi gledatelja kroz etape nastanka animiranog filma.

  19. travnja pak Animatik je, osim radova Škole za umjetnost i dizajn u Luzernu koja je na prošlogodišnjem Animafestu u Zagrebu dobila Nagradu za najbolju školu animacije, prezentirao i tri uratka Gorana Trbuljaka (1948) – konceptualnog umjetnika i filmaša aktivnog na brojnim poljima – kako onima likovne umjetnosti i dizajna, fotografije i videa, tako i filmskog snimanja te režije animiranih, eksperimentalnih i dokumentarnih filmova i to povodom uručenog mu Zlatnog Oktavijana, priznanja koje Hrvatsko društvo filmskih kritičara (HDFK) od 2007. dodjeljuje istaknutim umjetnicima za životni doprinos filmskoj umjetnosti.

  U sklopu emisije prikazani su Trbuljakovi filmovi: sedmominutni Svaki je dan za sebe, svi zajedno nikad iz 2002. (crnobijeli hibridan rad čiji je nesvakidašnji naslov zapravo citat stiha avangardista i eksperimentalnog animatora Vlade Kristla, a koji promišljajući što je zapravo stvarnost, govori o posjetiteljima kafića koji, zagledani u novine i piće, ne primjećuju stvaran život svijeta ulice), potom šestominutni POW's POV iz 2011. (u kojem autor, zamišljen i zapitan nad prolaskom vremena, razmatra prizor prozora u funkciji subjektivnog pogleda ratnog zarobljenika) te ujedno i osmominutni Oni žive noću iz 2019. (stiliziranim crtežom na papiru dočaran je trajno metamorfan no ipak narativan susret žohara i krijesnice, svojevrsnih antipodnih simbola tame i svjetla).

  Sve prezentirano potvrdilo je Gorana Trbuljaka vječnim i istančanim tragaocem za pozicijom umjetnika u društvu, analitičkim propitivateljem shematiziranog statusa quo u umjetnosti i donositeljem nekih novih smjernica i tretmana, dinamika i metoda, baš poput njegova predšasnika – kanonskog, inovativnog i razigranog vizionara Dušana Vukotića.

  

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 4. svibnja 2022.

Piše:

Katarina
Marić