Transcedentalan audiovizualni dokument univerzalne vrijednosti

Amazing Grace, 2018., red. Alan Elliott, Sydney Pollack

• 
  
  Na festivalu dokumentarnog filma ZgDox 2020. među mnogim odličnim naslovima iz recentne svjetske i domaće produkcije koje svake godine vješto, drugačije i znalački biraju i hrvatskoj publici predstavljaju direktor Nenad Puhovski i provjerena ekipa suradnika, našao se dokumentarac snimljen 1972. godine, montiran i postprodukcijski obrađen između 2007. i 2011. te premijerno prikazan 2018. nakon smrti glavne protagonistice; film koji je gledatelje čekao gotovo pola stoljeća a u kojem je zabilježen jedan od onih trenutaka kojim se čovjek iskupljuje pred sudom vječnosti i nakratko postaje dostojan vlastitih umišljenih fantazija o izabranosti i nadmoći nad planetom i drugim živim bićima. U pitanju su rijetki trenuci i djela koja bih se kao ostavštinu čovječju usudio preporučiti budućnosti, tragovi po kojima bi nas bilo vrijedno pratiti i zapamtiti.

  I makar samo ja u to vjerovao, a znam da nisam sam, svrstao bih dokumentarac Amazing Grace bez isprike među postignuća kao što su slike u špiljama Lacaux i Altamira (i onaj krvavi otisak ljudske ruke koji tako često spominje Miroslav Krleža), Homerovo pjevanje Trojanskog rata i Odisejevih lutanja, Zenona koji Aleksandru Velikom govori da se skloni sa sunca, onaj srpanjski dan 1789. i oktobarski 1917., Aubade Phillipa Larkina, Kao i ti Roquea Daltona ili Ova vrata nisu izlaz Semezdina Mehmedinovića, jer jedanaest minuta koliko Aretha pjeva Amazing Grace u New Temple Missionary Baptist Church u Wattsu, dijelu Los Angelesa koji će 20 godina kasnije biti epicentar velikih rasnih nereda povodom oslobađajuće presude policajcima koji su snimljeni kako brutalno mlate crnca Rodneya Kinga, sklopljenih očiju, posuta blistavim kapljicama znoja dok se oko nje prolamaju ekstatični krici oduševljenja, znam da to pjeva ono najbolje što čovjek jest, i što je još važnije –može biti.
  
  

  Dokumentarni film Amazing Grace snimljen je u maloj baptističkoj crkvi uživo, pred lokalnom vjerskom crnačkom zajednicom u dva dana tijekom kojih je Aretha Franklin uz pratnju Southern California Community Choira i velečasnog Jamesa Clevelanda radila na istoimenom albumu koji će postati najprodavanija ploča gospel glazbe u povijesti i što je puno važnije, jedan od najboljih izraza crnačke duhovne glazbe ikada zabilježenih. U to je vrijeme Aretha Franklin imala tek 29 godina i bila je jedna od najvećih muzičkih zvijezda na svijetu, poznata kao „kraljica soula", no za nju je to bio povratak korijenima i muzici uz koju je odrasla i koju je pjevala od djetinjstva. Arethin otac Carl Franklin bio je jedan od najvažnijih crnačkih propovjednika u Americi poslije Drugog svjetskog rata pa su obiteljski prijatelji bili legendarni afroamerički glazbenici kao Sam Cooke, Harry Belafonte, Mahalia Jackson, Dinah Washington i Clara Ward te crnački vođa i političar Martin Luther King, kojem je Aretha pjevala na sprovodu.

  Već s dvanaest godina Aretha Franklin kreće na turneje po crkvama, a otac joj postaje menadžer. S osamnaest, uz očevo dopuštenje a inspirirana primjerom Sama Cookea koji je uspješno prešao iz gospela u takozvanu popularnu, sekularnu glazbu, snima prvi album. No, tek sedam godina kasnije snima svoj prvi hit I NeverLoved a Man (The Way I Love You) za Atlantic Records i nakon toga slijede kreativno i komercijalno najuspješnije godine ove izvanredne pjevačice. Nastao 1972. godine, Amazing Grace smatra se vrhuncem tog dijela njene karijere.

  

  Početkom sedamdesetih na valu nevjerojatno uspješnog filma Woodstock Michaela Wadleigha, veliki holivudski studiji primjećuju komercijalne mogućnosti takozvanog koncertnog/muzičkog dokumentarca te vođeni idejom sinergije glazbene, televizijske i filmske industrije i neistraženih mogućnosti tržišta a posebno nadolazeće generacije mladih ljudi željnih ovakvog sadržaja, pa tako nastaju filmovi kao Posljednji valcer Martina Scorsesea o oproštajnom koncertu The Banda te Gimme Shelter Alberta i David Mayslesa i Charlotte Zwerin o svirci The Rolling Stonesa u Altamontu. 1972. studio Warner Brothers odlučuje snimiti Arethine nastupe i nastanak albuma Amazing Grace, a kao redatelja biraju Sydneya Pollacka koji je netom prije snimio I konje ubijaju, zar ne? i Jeremiah Johnsona. No Pollack dolazi iz igranofilmskog miljea i bez obzira na očitu ljubav prema glazbi i atmosferi koju pokušava zabilježiti, ovaj iskusni redatelj radi početničku pogrešku i zaboravlja koristiti klapu te tako onemogućava sinkronizaciju.

  Očajni su producenti čak unajmili čitače s usana u pokušaju da spoje sliku i zvuk, no činilo se kako će ovaj jedinstveni događaj ostati zakopan i zaboravljen u nekom sefu Warner Brothersa. Ipak Alan Elliot, jedan od producenata, svjestan kakav materijal ima u rukama, ne odustaje i s tehnološkim napretkom konačno, uz blagoslov smrtno bolesnog Sydneya Pollacka, u prvoj dekadi 21. stoljeća uspijeva završiti ovaj naizgled ukleti projekt. Ali ni tu nije kraj problemima jer Aretha, iako privatno voli film, podiže tužbu i onemogućuje premijeru. Nakon njene smrti 2018. obitelj dopušta prikazivanje i jedan od najboljih muzičkih dokumentaraca u povijesti napokon stiže gledateljima.

  Spontanost i neformalnost, prepuštanje emocijama, ekstazi i divoti kojima obiluju afroamerički crkveni obredi uz obavezno pjevanje i ples u slavu božju, kao da su zarazili i Pollackovu ekipu pa tako čitav film pršti energijom i zadivljenošću onih koji su ga stvarali – ispred i iza kamere. A usred te emocionalne i spiritualne oluje stoji Aretha Franklin i pjeva u stanju nalik na trans, izgledom i glasom sasvim neovdašnja, duboko koncentrirana i naizgled nesvjesna publike, kamera i reflektora. Tijekom čitavog filma pjevačica se ne obraća publici dok snimatelji bilježe nevjerojatnu količinu energije i vokalnog majstorstva koje gotovo nepomična Aretha ulaže u svaku notu, ali i registriraju iscrpljenost i danak koji ovakvo umjetničko davanje uzima od čovjeka. 

  Kako se iz takvog produkcijskog kaosa rodila i oslobodila ovakva transcendentalna divota manje je važno, jer ono što je Pollack u ta dva dana snimio – oko 20 sati materijala, a muzički producent Alan Elliott uz pomoć montažera Jeffa Buchanana i montažera zvuka Sergea Perrona četiri desetljeća kasnije u film uobličio, predstavlja audiovizualni dokument univerzalne vrijednosti, trenutak kada su se u jedan ljudski glas slila tisućljeća ljudskog iskustva i veličanstveno opjevala što to uistinu znači biti čovjek, postojati na ovom i žudjeti za onim svijetom. I za kraj, ne mogu ne spomenuti stihove Vladimira Majakovskog koji kao da su upućeni Arethi Franklin dok stoji za propovjedaonicom male baptističke crkve i sprema se pjevati: „Pogledaj tišinu kako svijetom romoni/ Noć obloži nebo zvijezdama što zvone/ U taj čas ti ustaješ i govoriš/ Stoljećima, povijesti i vasioni”.

  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 15. travnja 2022.

Piše:

Nikola
Strašek