Rijedak erudit konceptualne kino-forme

ZagrebDox, 3. - 10. travnja 2022.: Želimir Žilnik - Fragmenti ˝gastarbajterskog˝ opusa, 8. travnja 2022.

• 
  
  Što ili tko je gastarbajter? Čini se da nema puno onih rođenih nakon uspostavljene „neovisne i suverene“ nam države, koji znaju odgovoriti na to pitanje. Jer, svijet je danas premrežen nepoželjnim ekonomskim izbjeglicama. Prema njima nemamo baš nekog razumijevanja, ako smo dio „zapadnog“, „dobrog“ i „razvijenog“ nazovi svijeta. Oni nas samo uznemiruju i zapravo „zagađuju“ našu demokraciju. Poznato? Sjetimo se tek male Madine Husseini!

  No, vratimo se u davne 70-e godine prošlog stoljeća. Jedan od najvažnijih redatelja tada čuvenog Crnog talasa u Jugoslaviji bio je Želimir Žilnik. Kroz nekoliko kratkih dokumentarnih filmova, ali posebično igranim filmom Rani radovi (1969.), ovaj je filmaš tektonski promijenio shvaćanje kulturnog prostora socijalističke Jugoslavije. Poigravanjem s ideologemima i službenim „istinama“ te države u jednom je trenutku postao nepoželjan pred radničkom klasom(?). To jest, postao je nepoželjnim pred cenzorskim komisijama za umjetnost u SFRJ. I što onda? Postao je gastarbajterom. Od zime 1972. do početka ljeta 1975. živio je i stvarao u Münchenu i drugim gradovima tadašnje Zapadne Njemačke. Zapadna Njemačka? To vam je negdašnje ime za Irsku!? Kužite?? Više od 100 tisuća Jugoslavena emigriralo je iz ekonomskih razloga u Njemačku. Uglavnom ekonomski (ali i politički) migranti, nazivali su se gastarbajterima.
  
  
  
  

  Na projekciji u okviru ZagrebDoxa, Žilnik je prikazao pet takovrsnih gastarbajterskih uradaka. Oni danas figuriraju kao svojevrsni found footage. Snimljeni obično u dan-dva, montirani za nekih 24 sata, čekali su zeleno svjetlo procjenitelja njihove vrijednosti, e da bi tek onda dobili novac od njemačkih producenata. Nesumnjivo talentirani Žilnik sjajno se snalazio i u takvim uvjetima. Inventar (1974.) prikazuje stanare jedne stambene zgrade u centru Münchena. Oni u redu čekaju da pred kamerama izreknu svoju „istinu“, predstavljaju se i odlaze „iza“. Svojevrsna je to audicija… Uglavnom su Turci, Grci, Talijani, Jugoslaveni, ali ima i Nijemaca koji si ne mogu priuštiti adekvatniji i povoljniji smještaj. Radi se o osebujnoj kino-socijalnoj analizi. Sasvim jednostavan u metodi tzv. Direct cinema, Žilnik nam predočuje svu bijedu, jad i čemer takovrsna života. No samo njemu svojstveno, to čini na humorističan i empatijski umjetnički način.

  Kućni red (1975.) nastavlja, ali i konstruktivno razvija ovu poetiku. U zgradama kolektivnog stanovanja za strane radnike postoje tzv. pravila ponašanja. Na neki način, radi se o bontonu. Žilnik supostavlja kućepazitelje s radnicima. Kružnim sekvencama daje autorski presjek svog stava prema prikazanom. Sasvim je jasno da su pravo na kretanje, komunikaciju, ali i slobodno izražavanje kulturnih potreba za stanovnike tih zgrada – posve ograničeni. Normiraju se higijenske potrebe, u propisani red stavlja se pjesma i zabava, a i svaki je oblik slobodnog ponašanja stavljen u okvire strogih regula. Ne čini li se da ovdje imamo situaciju iz Drugog svjetskog rata i koncentracijskog kampa? Uups...
  
  

  Pod zaštitom države (1974.) jedini je prikazani film s tek njemačkim protagonistom. Izvjesni Wasserman živi izdvojeno, sam s bolesnom suprugom, u napuštenoj zgradi namijenjenoj za skorašnje rušenje. Kamera prati cijeli iskaz izuzetno artikuliranog naratora. Film je sklopljen kao dijegeza o postupcima lokalnog utjecajnog političara, koji je isposlovao to da se zgrada stavi pod zaštitu države kao spomenik kulture... i onda sruši! Protagonist na sebe uzima ulogu socijalnog katalizatora. Vizualno je ovo možda najdojmljiviji film prikazan u Fragmentima. Wasserman vodi Žilnikovu filmsku ekipu do podruma, gdje netko uvijek dođe prespavati u prostoru koji ne izgleda primjeren ni za štakora, a nekmoli čovjeka. Trebam li kazati kako je uređena država mogla reagirati na ovakav film?

  Još je radikalniji posljednji Žilnikov film što ga je snimio u Njemačkoj 1975. Javno pogubljenje osmišljen je kao konceptualno djelo u formi filmskog eseja. Smjenjuju se živi dokumentirani materijali i razgovori s građanima, policijom i stručnjacima za pravo, te oni koji fotografski i slikarski opisuju kronologiju javnih egzekucija kroz povijest. Izravan povod filmu bio je svojevrsni „direktni TV-prijenos“ razrješenja talačke krize pri pljački banke. Milijuni Nijemaca gledali su „javno pogubljenje“. Demokratska zemlja pokazala je svoju „moć“. Svjedočenja očevidaca, uz komentare pravnika i politologa, ispisuju gorku osudu nestanka svih humanističkih načela iz tzv. građanske demokracije. Žilnik je sam kazao da je ovo jedini prikazani film na projekciji koji nikad nije dobio dozvolu za javnu distribuciju. Ni sam autor danas ne zna zašto… Znamo li mi?
  
  

  Konačno, film s naslovom Rastanak (1975.) ultimativno je nostalgično djelo. Naravno, gledano iz današnje perspektive… Jer, za kakvim bi to dobrim i plemenitim idealima trebali osjećati žal, a koji se prikazuju u ovome filmu? Uglavnom, jedan od radnika koji je posljednjih pet godina proveo u Njemačkoj vraća se u Jugoslaviju. Prije negoli se ukrca na vlak Dortmund-Beograd, Žilnik i ekipa ga intervjuiraju, a on pred njima iz kofera vadi inventar što ga nosi u domovinu. Jer, njegova kći kreće u školu, a on bi htio da to čini u zemlji u kojoj je on odrastao. Lista njemački turistički priručnik za ljetovanje u Jugoslaviji i nabraja: Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora, Makedonija, Srbija, Slovenija… Starijima u publici koji ovo drže svojim simboličkim habitusom, vjerujem, nije bilo svejedno. Auf Wiedersehen, Deutschland!

  Žilnik skromno kazuje kako ovo zasigurno nije bio najbolji dio njegova opusa. Ali, godine provedene u Njemačkoj bile su mu dragocjena umjetnička i životna škola. Autoru ovih redaka, ova projekcija i razgovor bili su najvažniji dio ZagrebDoxa 2022.

  Želimir Žilnik kao „posljednji Mohikanac Crnog talasa“ i stvaratelj nekih od najvažnijih filmova tog umjetnički najpropulzivnijeg perioda u YU-kinematografiji, još jednom se predstavio zagrebačkoj publici kao rijedak erudit konceptualne kino-forme. Fragmenti Gastarbajterskog opusa bili su mi melankolično prisjećanje i vrijedan prilog u spomen onoga što su Žilnik i Boris Buden svojedobno ukoričili u knjizi Uvod u prošlost (Novi Sad, 2013.). Desio se istinski kino-happening.

  Radi mentalnog zdravlja, razmišljajmo o tome… 

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 19. travnja 2022.            

Piše:

Marijan
Krivak