Umjetnik koji u svojim dokumentarcima fiksira suštinsku kvalitetu bezvremenog i univerzalnog

Portret umjetnika: Artavazd Pelešjan, redatelj (Gyumri, Armenija, 22. veljače 1938.)

• U središtu svake stvari, bila ona umjetnički pokret ili prirodni proces, postanak svemira ili povijesni događaj, čovjek voli zamišljati neku tajnu i esencijalnu pokretačku snagu, nevidljivi ali neophodni mehanizam zbog kojeg ona postoji i funkcionira. Engleski romantičar Percy Bysshe Shelly pjesnike je nazvao neznanim zakonodavcima svijeta, Mađar Laszlo Krasznahorkhai zamišlja aristokraciju poraženih bez kojih čovječanstvo ne bi moglo postojati, a ja sam gledajući filmove armenskog redatelja Artavazda Pelešjana pomislio kako se u njima skriva razlog zbog kojeg filmska umjetnost zaista postoji i dodiruje nas tamo gdje druge umjetnosti i pojave ne mogu i nikad neće. Radi se o jednom od najvažnijih filmskih autora i teoretičara, za čije dokumentarne eseje Jean-Luc Godard kaže kako govore filmskim jezikom koji prethodi kuli babilonskoj. I zaista, jasnoćom i jedinstvenom jednostavnošću kakvu pronalazimo u Pelešjanovom djelu mogu zamisliti da se govorilo filmski od početka vremena i sve do braće Lumiere, kada se jezik mrvi i fragmentira te širi svijetom u tisuće varijanti kakve danas poznajemo.

  Pelešjanovi filmovi kao da ne postoje i ne traju u našem ljudskom, pedantno usitnjenom vremenu nego u primordijalnom, geološkom, kozmičkom i na beskraj oslonjenom trenutku koji se ne mjeri danima i životima nego silama i ciklusima koji u sebi sadrže i odražavaju sve što postoji, ikad je postojalo i jednom će postojati. Dokumentarni filmovi u njegovim autorskim rukama fiksiraju suštinsku kvalitetu bezvremenog i univerzalnog. No da u svojim filmovima polaže ikakvo pravo na vječnost, armenski bi pjesnik bio sasvim nezanimljiv. Ono što u Pelešjanovim vizijama uvijek stoji u centru, održava balans i u čemu je koncentrirana njihova neovdašnja snaga i neprolazna divota upravo je čovjek i autorova ljubav prema njemu i svijetu u kojem postoji jer tek kraj malog ljudskog lika monumentalnost Pelešjanove vizije dobiva smisao i perspektivu. Zato dezorijentirana tijela što posrću kroz njegove filmove razbacana turbulencijama materijalne stvarnosti, zato odsutnost komunikacije, zato ritmična konačnost otkucaja ljudskog srca bez otpora i trenja prelazi u tišinu koja odzvanja među planetima, kamo nas svojim filmovima ovaj izvanredni armenski umjetnik poziva i vodi.
  
  

  Ukupno je snimio samo 12 filmova, redom dokumentaraca, a posljednji – Priroda (2019.) napravio  je ušavši u osmu dekadu života. Naslanjajući se na snažnu tradiciju ruskih filmskih teoretičara, kao što su Ejzenštajn i Kulješov, stvorio je vlastitu teoriju montaže koju je nazvao – montaža distance i koja za razliku od montaže atrakcija i Kulešovljevog efekta u kojima se pokušava spojiti kadrove na principu kontrasta i sudara koji stvaraju novo značenje, Pelešjan koristi princip raspršenosti i razdvojenosti pa kadrovi jedan uz drugog šire polja značenja i kumulativnim angažmanom konačni smisao dobivaju tek ukupnim djelom. Ejzenštajnova montaža je linearna poput lančanih karika; Pelešjanova stvara neku vrstu zračenja ili magnetskog polja koje obuhvaća čitav film i širi se poput valova. Pelešjan je čak smatrao da je svojim principom eliminirao montažu jer kod Ejzenštajna svaki element nešto znači sam za sebe, dok u njegovim individualni fragmenti ne znače ništa – samo čitavo djelo ima smisla. Pelešjanova je metoda potraga za jedinstvom, dodirom, spajanjem i univerzalnom istinom koje nas veže i sjedinjava. Zato čitav njegov opus možemo shvatiti kao pokušaj da se nadiđu dijelovi i razlike i da se vine i napokon pronađe totalitet i u njemu bit. Otud njihova transcendentalna narav i senzibilitet.

  Artavazd Pelešjan svojim dokumentarcima nenametljivo, iz pozicije naizgled nezainteresiranog promatrača, uspijeva gledatelju pokazati da je ljudskom uhu nečujan šum svemira zapravo oduvijek skriven u svakom otkucaju našeg potrošnog i smrtnog srca.
  
  

  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 21. ožujka 2022.

Piše:

Nikola
Strašek