Misaoni i umjetnički pothvat koji i danas fascinira
Teorem (Teorema), red. Pier Paolo Pasolini – Ciklus filmova Piera Paola Pasolinija, Kino Tuškanac, ožujak 2022.
-
Kako sačuvati ono najdragocjenije što imamo? Ono, zahvaljujući čemu, jesmo? Kako spasiti sam – Život? A spasenje je moguće na samo jedan način. Kako? Peter Sloterdijk u naslovu svoje posljednje knjige imperativno apelira: Svoj život promijeniti moraš (2015). I doista, nešto s našim životom nije u redu. I to kako u doba „kada je željeti još pomagalo“, kako bi rekao (još jedan) Peter, onaj cancelirani Handke, tako posebično u naše doba prijeteće kataklizme – i to kako simbolički, tako i zbiljski, Realno. Jer, krajem 60-ih godina prošlog vijeka u Europi se pojavio duh humanizacije kontra još nedorasla korporativnog kapitalizma. Naravno, radi se o godini nade, 1968-oj, ali i kasnijih razočarenja.
O svemu ovome svjedoči danas klasik iz te godine, Teorem (Teorema) Piera Paola Pasolinija. Njegova pripovijest započinje in medias res. Dokumentarističke snimke sivih tvorničkih pogona prelijevaju se u ulični razgovor industrijalca s medijima, ali i radnicima u njegovoj tvornici. Naime, vlasnik golemog koncerna Paolo (Massimo Girotti) odlučuje dati radnicima pogone svog postrojenja na njihovo (samo)upravljanje. Oni su skeptični. Kako to da jedan beskrupulozni, moćni kapitalist odustaje od svojeg vlasništva? Naravno, radi se tek o pretpostavci. Što je ϑɛώρημα? Teorem je istinita matematička izjava za koju postoji dokaz. Ali kako njegov protagonist Paolo, tako i sam Pasolini svoj dokaz tek treba podastrijeti. Potonji će to pokušati učiniti svojim filmskim izričajem pod egidom teoreme. No, hoće li mu to i uspjeti?
Nakon prologa slijedi špica filma. U dojmljivoj vizuri pred nama protječe pjeskovit pejzaž preko kojeg struji vjetar. Pojavljuje se gnoma koja opisuje cijeli film: „I povede Bog svoj narod preko pustinje“. Pasolini, oduvijek sklon biblijskim parabolama, ovdje okvirom tog uvoda najavljuje svojevrsni mirakul. U sivo-smeđoj sepiji odvija se rutinizirani, mehanizirani, besmisleni život. Radi se o obiteljskim ritualima industrijalčeve obitelji. Postura je kadrova – nijema. Ljudi nešto izgovaraju – vidimo to u slikama, ali se ne čuje niti riječ. I tada stiže Glasnik koji za obiteljski stol donosi poruku: Arrivo domani. Tko to dolazi sutra? Sve do kraja ove filmske parabole Autor to neće jasno otkriti. Ipak, nakon Strančeva(?) dolaska sve se mijenja. Najprije, vizura postaje koloritna. Igra može započeti…
Stranac ili Posjetilac izuzetne ljepote (glumi ga plavooki Terence Stamp) u svim članovima obitelji izaziva promjene. Posjetiočev upliv ponajprije zahvati kućnu pomoćnicu Emiliju (Laura Betti). Kako je to upliv? Mnogi će u njemu prepoznati osebujni – eros. No, taj je i božanski produbljujući i duhovno uznemirujući. Emilia najprije opčinjenost Posjetiteljem pokazuje jasnom namjerom da s njime krene u erotski odnos. Ali, on uzvraća nježnostima koje su drukčije naravi. Stamp opčinjava pogledom. Njegovi su dodiri, čini se, manje tjelesni a više duhovni. Nadnaravni su, transcendentni… Tako će i Emilia, povratkom u selo svoje mladosti, transcendirati svoju egzistenciju magijskom reinkarnacijom kao Svetica. Pasolini ne bi bio onaj koji jest da Kristova čudesa ne bi pripisao jednoj Ženi!
Isto se pokazuje i u odnosu s Majkom obitelji, Lucijom (Silvana Mangano). Prelijepa Lucia žudi za „ljubavnim dodirom“. U sekvenci pastoralne idile njihova imanja, Posjetitelj trči s psom. Igra je to primordijalne spontanosti. Jer, sjetimo se, životinja/animal jest ona koja ima dušu/animu. Tu životinjsku narav pokazuje i Lucia, dočekujući eternalnog Stranca. Skida se u želji da mu poda svoje tijelo, no ne znamo je li Posjetitelj uopće voljan podariti tjelesnu ljubav. Pasolini to naglašava blizim kadrovima lica protagonistice, na kojem se ne može pročitati koitalni grč, ali sasvim sigurno spokoj potpune predanosti i mirnoće. (Ovu će mirnoću Lucia pokazivati i kasnije u svojim seksualnim eskapadama s dvojicom neznanaca, a koje se indikativno zbivaju pokraj kuće božje, Crkve.) „Beskrajna je ljubav, ako je ujedno i Milost“, kao da nam želi poručiti Pasolini.
No, prava, do kraja predana ljubav vodi i do – Smrti. Kćerka Odette (Anne Wiazemsky, inače kasnije supruga Jean-Luca Godarda) s Posjetiteljem po prvi put spoznaje da je obična djevojka. Do tada je voljela tek svog Oca. Suptilnim razotkrivanjem njezinih grudi u zagrljaju sa Strancem i opet će autor sakriti prirodu njezina odnosa s muškarcem. Jesu li oni imali seksualni odnos? Uzimajući u obzir Muškarčev odnos s Emilijom i Lucijom, u to sumnjamo. No, kasniji će tijek zbivanja možda upravo u ovome pokazati da se snošaj zbio. Naime, Odette iz svoje škrinje nešto uzima i to čvrsto steže u šaku. Je li to bio „taj mračni predmet želja“? Sexus? Eros kao Thanatos? Ostavljajući po strani psihoanalitičke sheme, Pasolini nas ostavlja u suspenseu.
No odnos, pak, sa Sinom bit će upravo – pasolinijevski. Ovdje će ljubav biti mnogo više od izravnog tjelesnog dodira, jer se zbude u onoj ravni koja je autoru ovog kino-izričaja najbliskija. Naime, umjetnost. Što je za Pasolinija umjetnost? Za njega je to svakako odstup od ikakve veze s Državom, Nacijom, Crkvom i, posebice, Kapitalom. Revolucionarni je to preobražaj. Čega? Svega! Odnos s Pietrom (Andres Jose Cruz Soublette) bit će najnježniji. Skidanje dvojice muškaraca u zajedničkoj sobi zrači posvemašnjom tenzijom i erosom. Komu se obraća Pasolini ovim sekvencama Posjetitelja i Pietra? Poznavajući autorov životopis, njegove homoseksualne sklonosti, slutimo o svemu ovome. Ipak, ovo je ultimativna i posvemašnja posveta – umjetnosti. Nakon što ostane sam, Pietro sa sebe „skida sve lance“. Počinje manijakalno raditi, spontano – stvarati. Njegov je kredo „pronaći nove, neočekivane slikarske tehnike koje kritičari neće znati prepoznati i staviti u zapt svoje analize“. Bit će to posve slobodna, prirodna forma. Taj stav kulminira u pomalo samoironičnu uriniranju na sliku. (Ovdje je naravno naviještena njegova dekonstrukcija fašizma u Salò, 120 dana Sodome)
Kako Pasolini zaokružuje svoj film-esej? Naravno, potpunim ogoljavanjem! Naime, Otac obitelji izvest će takav performans na javnome mjestu. Njegova će ga Goloća (Nudità, Agamben) odvesti do Božje pustinje i samoizručenja Gospodu. Krik protagonista egzistencijalna je pobuna i odista otjelovljeni, na početku spomenuti apelativ: „Svoj život promijeniti moraš“. Poput Franza Kafke i njegova traganja za Kanaanom, i Pasolini tumara pustinjom egzistencije, tragajući za spasom onoga što je preostalo od – duše.
Pier Paolo Pasolini iste, 1968., studentske pobune i krah komunističke utopije popratio je poemom Ali plavih očiju. Utopijska je to nada u revoluciju ljudskog Duha. No, ona neće više biti komunistička, kako je dotad neprijeporno vjerovao. Komunizam je, prema njemu, propao puno prije kraja Sovjetskog saveza. S njime, pala je i vjerodostojnost Katoličke Crkve kao zaštitnika duhovnosti. „Komunizam je bio, dok je postojao, u prvom redu osobita mistika. Štoviše, bio je jedina autentična mistika Zapada uz onu Katoličke crkve. Pier Paolo je bio itekako svjestan toga, i upravo je to bio razlog njegova žestokog, nesmiljenog i rastućeg neprijateljstva prema Crkvi“ (Marko-Marija Gregorić, arteist.hr). No, iluzije su se raspršile već 1968., a ne tek 1989., 2001. ili pri kataklizmičkoj prijetnji danas 2022.
Film Teorem dokaz je posljednje, kafkijanske nade u ovosvjetovnu moć pisanja. Kod Pasolinija je to bilo i snimanje filmova. Doista, kino je „forma koja misli“ (Godard). Misliti, pisati, biti… stvarati slike i riječi novih svjetova u filmovima. Neprijeporno siguran u proročku snagu pokretnih slika, Pasolini je dokazao svoj Teorem. Misaoni je to i umjetnički pothvat koji nas i danas fascinira.
Vraćam se, ponovno, handkeovskoj pjesničkoj slici prispodobivoj kraju 60-ih godina prošlog stoljeća, „kada je željeti još pomagalo“. Može li to iznova biti naš slogan, unatoč tomu što Gavran nad nama zlokobno kriči: „Nevermore“?
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 14. ožujka 2022.
Piše:
Krivak