Znalački stiliziran noirovski tribute

Ulica noćnih mora (Nightmare Alley), red. Guillermo del Toro, SAD, Meksiko, Kanada, 2021.

• 
  
  Povijesno dokumentirani opsjenari – šarlatanski mediji na seansama, vidoviti mentalisti-varalice, spiritisti-nekromanti, kanaliziratori paranormalnog, oboružani ekstrasenzornim, izvanosjetilnim opažanjima, nebrojeno su puta obrađivani i na filmu – od sestara Fox u Planetariju (2016), preko bračnog para Lorraine i Eda Warrena u franšiznim Prizivanjima do P. T. Barnuma u Najvećem showmanu (2017), primjerice.

  I upravo je gotovo mitologizirani karnevaleskno-cirkuski milje idealno mjesto radnje za prezentaciju takvih bazno lomnih, izmučenih likova – počevši od kontroverznog „klasika groteske“ Browningovih Nakaza (1932) preko kultnog Cirkusa (2003-2005) do upravo cirkusu posvećene sezone serijala Američka horor priča (2014); jednako kao što je to i znakovito vrijeme radnje – prevratno-turbuletan, prijelomno-krizni period između Velike depresije tridesetih i prijetećeg predraća.
  
  

  Tu se negdje smješta i ugnježđuje i najnovija ekranizacija cijenjena romana uspenskijevom ezoterijom fascinirana W.L. Greshama iz 1946. Nightmare Alley; na film transponirana već 1947. od strane Edmunda Gouldinga, a koje se netom latio etablirani vizionar Guillermo del Toro, koji je naslovima Vražja kralježnica i Panov labirint obogatio žanr fantazije i horora sebi svojstvenom, prepoznatljivom, svojevrsnom političkom fantastikom.

  Ipak, zanimljivo je da iako ovaj put Del Toro izostavlja nadnaravno-fantastičnu komponentu, svejedno antinormativne, ludičke kategorije rečenog karnevalesknog alegorijsko-sinegdohalno zrcale tormentne psihologije svojih aurom ukletosti prožetih geek i freak protagonista – deformiranog polusvijeta sjenovitih pedigrea, pikarskih protuha načetih delirium tremensima ili profaniranom ambicijom, s trajnim ozračjem prijetećeg fatumskog i maligno-funebralnog.

  Kao eksternalizacije unutrašnjih monstruma, naime, ujedno pronose bezizlazni egzistencijalni usudni užas kroz decentne moralitetne akcentuacije opominjućih misli – „Pogledaj sebe, grešniče“ ili naravoučenijskih pitanja – „Je li geek zvijer ili čovjek“ i kao takve evociraju znane redateljeve trope i preokupacije.
  
  

  I dok se prethodna verzija skanjiva knjiških tabu-tema (abortusa, ubojstva, eksplicitna nasilja, čak se i u finalu priklanjajući neuvjerljivom komercijaliziranom hepinedu), nova biva vjernija pisanom predlošku.

  Antijunak Stan Tyrona Powera nestrpljivo je probitačan i manje tajanstven, onaj Bradleya Coopera mračniji i grijesima prošlosti ali i sadašnjosti teretniji; Stanov mentor Pete u prvom filmu ne postaje to dobrovoljno kao u novoj verziji nego je meta Stanove prevare; Del Torova inačica pritom zanimljivije barata likom skeptičnog moćnika Ezre i njegovim odnosom s drugim važnim protagonistima, prekrasna i dobrohotna Molly u izvedbama i Coleen Gray i Roony Mare pozicionirana je kao antipod neminovnoj noirovskoj fatalnoj ženi – manipulativnoj psihoanalitičarki znakovita imena – Lilith, u tumačenju intelektualno superiorne samodostatnosti Helen Walker i ominozne bacallovske glamuroznosti Cate Blanchett, a kojoj kao svojevrsnom utjelovljenju zla u oba naslova ipak nedostaje kakav motivacijski backup story.
  
  Ipak, oba filma prezentiraju odličan snažan glumački ansambl, precizno seciraju brutalni narativ, no crnobijeli naslov umješnije pridaje na intrizičnoj intezivaciji suspensnog i sveukupno je distinktivniji i moćniji; suvremeni pak mahom polaže na superban produkcijski dizajn Tamare Deverell i kameru Dana Laustsena – znalački, stilizirani noirovski tribute kontrastnih osvjetljenja i dubokih sjena vintage-patine.
  
  

  Unatoč svemu, nezanemarivo je evidentno Del Torovo omekšavanje od početničke karijerne intrigantne provokativnosti – već s precijenjenim Oblikom vode, primjerice; pa tako i Ulica noćnih mora biva doduše prekrasnim kaleidoskopskim prezentantom okrutnosti šoubiznisa i moralne degradacije ljudskosti, ali ovakva – ogoljena od doslovne ali i metaforičke čarolije, ostaje samo puki trik iz rukava.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 3. ožujka 2022.

Piše:

Katarina
Marić