Dojmljivo žanrovsko ostvarenje dobrohotno starinskoga okusa
Smrt na Nilu (Death on the Nile), red. Kenneth Branagh, UK, SAD, 2022.
-
Činjenica da je znameniti britanski glumac i redatelj Kenneth Branagh po drugi put u svom stvaralaštvu posegnuo za baštinom opusa vrsne kriminalističke spisateljice Agathe Christie nije nužno naznaka nekoga kreativnoga ponavljanja ili pak redundantnosti. Jer, nakon što je godine 2017. adaptirao roman Ubojstvo u Orient Expressu (1934), ovogodišnji Smrt na Nilu (1937) sasvim je očito dio zamišljene franšize filmskih ekranizacija djela i nadalje popularne i rado čitane Agathe Christie. Ako pak raniji film nije izazvao i neke veće izdašnije kritike, ni one o Smrt na Nilu ne pršte od hvale. No, čini mi se da je posrijedi i to što su oba romana već barem jednom kvalitetno adaptirana – i to još 1970-ih godina. Ugled i kvaliteta Ubojstva u Orient Expressu (1974) izvrsnoga redatelja Sidneya Lumeta s Albertom Finneyem u ulozi Herculea Poirota te Smrt na Nilu (1978) Johna Guillermina s Peterom Ustinovim kao Poirotom zasigurno su zasjenili i percepciju Branaghovih djela koja se više moraju nositi s hvaljenim prethodnicima nego se ravnati prema filmskoj rekonstrukciji književnih predložaka Agathe Christie.
I baš kao što je u Ubojstvu u Orient Expressu uz pomoć scenarista Michaela Greena nastojao osvježiti postavke izvornika, razmatrajući ga kroz društveni i rasni kontekst 2010-ih, i u Smrti na Nilu, uz istoga scenarista, uslojava i habitus središnjega lika Poirota (iznova sam Branagh). Tako u početnoj sekvenciji kronološki smještenoj u početnu godinu Prvoga svjetskoga rata 1914. a prostorno na samu bojišnicu, kroz vizuru crno-bijele filmske fotografije Harisa Zambarioukosa doznajemo o njegovu ratnom junaštvu, ali i kako je došlo do njegovih gotovo zaštitnih brkova. Vremenski preskok u 1937. i okružje londonskoga noćnoga kluba iznimna je suprotnost. Jer, ako je u ratnome segmentu jasna hladnoća i ratni žrvanj, u ovome su razvidni gužva, toplina, čak i erotičnost plesa zaručnika Simona Doylea (Armie Hammer) i Jackie de Bellefort (Emma Mackey) uz izvanrednu blues glazbu Salome Otterbourne (Sophie Okonedo). I kada se u klubu pojavi Linnet Ridgeway (Gal Gadot), bogata nasljednica i Jackiena prijateljica, njena je pojava poput glamurozne filmske glumice razdoblja, a njen ples sa Simonom postaje otponac i daljnjih zbivanja, jer joj on već šest tjedana kasnije postaje i suprug, što Jackie potiče na stalno praćenje i uznemiravanje dvoje mladenaca.
Na putovanju Nilom brodom SS Karnak koje uslijedi nalazi se pratnja mladenaca, niz poznanika i članova obitelji bogate nasljednice. Napetost raste, Linnet se ne osjeća sigurnom i obraća se Porotu. U ovome se segmentu pak prožima društveni kontekst posrnule engleske aristokracije, posljedice Velike gospodarske krize, uspon socijalističkih težnji, žanrovski kontekst kriminalističkoga i obrazaca whodunit kroz prizmu kompleksnih habitusa likova. A jasna je i suprotnost brodskih okružja i egipatskih podneblja s bogatom kulturom i starovjekovnom povijesti.Nije nimalo upitno da se dekonstruira i rekonstruira i psihološki kao i profesionalni sklop samoga središnjega lika detektiva Heruclea Porota. Njegov se posvemašnji profesionalizam, briljantna dedukcija i intelekt mjestimice pokazuju upitnima jer se ubojstva događaju gotovo pred njegovim nosom. Karakterna superiornost ruši se pred nespretnim emocionalnim reakcijama u komunikaciji s blues glazbenicom, a kada se pokazuje da je istraga zapravo udvostručena jer je već ranije propitivao vezu prijatelja Bouca (Tom Bateman) s Rosalie Otterbourne (Letitia Wright), ne može spriječiti i prijateljevo stradanje, što ga zapravo čini i svojevrsnim gubitnikom, iako će naposljetku dakako otkriti tko su počinitelji zločina.
Posrijedi je dojmljivo žanrovsko ostvarenje. Dobrohotno starinskoga okusa osvrće se naslijeđu sedme umjetnosti, poglavito razdoblju kada se odvija radnja, kao i razdobljima klasičnoga filma, a svakako povlači i usporedbe sa 1970-ima, kada je nastala ranija adaptacija Smrti na Nilu. Blaga artificijelnost egipatskih eksterijera ne pokazuje se ipak i nedostatkom; više se doima kao transponiranje specijalnih efekata klasičnoga filma, odnosno uporabe tzv. stražnjih i prednjih projekcija. Pritom je jasna dosljednost učinka odjela produkcijskoga dizajna s pripadajućom scenografijom i kostimografijom.
Montaža dakako pridonosi dinamičnosti i intenzitetu filma, snimateljski se rad odlikuje bogatstvom vizura i zasićenim koloritom uz vrsnu primjenu svjetla, a nema sumnje da iskusni Branagh redateljskim postupcima itekako nadograđuje fabulu. Kao i u većini svojih djela, sposoban je gledatelja uvući u radnju, približiti likovima i zbivanjima. Mjestimični retoričniji oblici filmskoga zapisa su nenametljivi i potpuno u skladu sa zahtjevima građe, a rad s glumcima izniman.
Većina je glumaca u postavu uvjerljivo utjelovila svoje likove – od samoga Branagha preko iskusnih Annette Bening ili Dawn French i Jennifer Saunders do mlađih Rosie Leslie ili Letitie Wright. No svakako je najuspješnija Sophie Okonedo kao iskusna i senzibilna glazbenica, a njen je odnos s Porotom iznimno iznijansiran. Izuzetan je i spoj originalne glazbe Patricka Doylea kao i unutar-prizorne skladbe u izvedbi Salome Otterbourne, većinom bluesa uz jedan otklon prema jazzu i završni prema gospelu.
Tako je naposljetku Smrt na Nilu vrlo dobar, mjestimice čak i izvrstan film. Istina je da u njemu nema nekih inovativnih žanrovskih ili pak autorskih iskoraka, no njegov svojevrstan tradicionalizam više je plus nego minus u kvaliteti. Ujedno je i posrijedi film kojega možemo nepobitno uvrstiti u gornju polovicu kvalitete u redateljskoj karijeri Kennetha Branagha, započetoj još godine 1989. adaptacijom Shakespearevoga Henrika V.
© Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2022.
