Hrabro ostvarenje aktualne teme i pametnoga humora
Najgora osoba na svijetu (Verdens verste menneske), red. Joachim Trier, Norveška, Francuska, Švedska, Danska, 2021.
-
U prologu nas nepoznati drugostupanjski pripovjedač u voice overu upoznaje s glavnom protagonisticom te nas uvodi u njezinu egzistencijalnu situaciju. Julie (Renate Reinsve) ambiciozna je studentica medicine koja bira respektabilni fakultet i usmjerenje jer su društveno visoko vrednovani te jamče dobro pozicioniranje i uspjeh. Međutim, s vremenom shvaća da je ne zanima ljudska vanjština nego unutrašnjost te se opredjeljuje za umjetnički put, nastojeći ostvariti karijeru fotografkinje. Negdje usput upoznaje i dvojicu muškaraca, koje svakoga na svoj način uspijeva povrijediti svojim odlukama.Joachim Trier se Najgorom osobom na svijetu vratio u urbano okrilje Osla i njegovih dvadeset i nešto godišnjih stanovnika koji su u potrazi za vlastitim samoostvarenjem, što je kritiku nagnalo da film usporede s ranijim mu ostvarenjima Reprise (2006) i Oslo, August 31st, s kojima čini takozvanu Oslo trilogiju. Unatoč brojnim sličnostima u razmatranju suvremenog urbanog života, međuljudskih odnosa te osobnih aspiracija, postoji bitna razlika – Najgora osoba na svijetu, kako se uostalom iz mog uvoda može nazrijeti, naglasak stavlja prvenstveno na protagonisticu, za koju se ispostavlja da nikako nije negativna osoba groznih i nepodnošljivih karakternih osobina. Posrijedi je kompleksno scenaristički uobličena ličnost koja nastoji ostaviti dojam čvrstoće i nepokolebljivosti, no izložena je brojnim strahovima i nedoumicama koji katkada usmjeravaju njezine odluke.
Naslov se odnosi na Juliena budućega dečka Eivinda (Herbert Nordrum), a nadovezuje se na tematiku varanja i povrjeđivanja partnera te je temeljno ironičan. Ne postoje najgore osobe na svijetu, nego životni procesi koji utječu na nas na različite i složene načine te na temelju njih donosimo odluke vezane uz našu egzistenciju i budućnost. Šarm Trierova djela počiva na izbjegavanju stereotipa te dijadnih i crno-bijelo postavljenih odnosa. Naspram toga, autora zanimaju nijanse u međuljudskim odnosima.
.jpeg)
Film je strukturiran od prologa, dvanaest poglavlja i epiloga. Pritom naglasak nije toliko stavljen na razvoj radnje, koliko na prikaz stanja i situacija kroz koje se grade likovi te mijenjaju njihova poimanja i životni principi. Najgora osoba na svijetu gradi promišljenu i izbalansiranu narativnu strukturu temeljenu na poglavljima – svojevrsnim vinjetama podjednake duljine trajanja, koje vješto uspijevaju održati gledateljev interes te ga u pravom trenutku usmjeriti na novu etapu egzistencije protagonista. Redatelj kao da je svjestan koliko vremena ima na raspolaganju prije no što počne iscrpljivati gledateljevu pažnju. Analepse su umetnute kada nas se humorno želi upoznati s prošlošću određenoga lika koja je bitna za njegovo razumijevanje, a kroz te segmente nas redovito provodi pripovjedač u voice overu. Pojedina su poglavlja nadrealno intonirana, poput onog u kojem Julie odlazi Eivindu te je svijet oko njih zamrznut, čime Trier nastoji intenzivirati osjećaj zaljubljenosti protagonista, koji ubrzo biva stavljen pod kušnju uplivom svakodnevnih obaveza i banalnosti.
Cjelina također uvelike počiva na ekstenzivnoj uporabi odlično strukturiranih dijaloga (koscenarist je stalni Trierov suradnik Eskil Vogt) pa je posrijedi vrlo pričljivo ostvarenje koje ne počiva na vanjskoj događajnosti, nego se nastoje stvoriti sitne problemske situacije u koje su likovi potom uvučeni. U filmu se želi postići minimum radnje te maksimum karaktera, pa dijaloška sučeljavanja protagonista služe križanju njihovih različitih svjetonazora, aspiracija te žudnji, a dodatno se time postiže dinamizam u njihovim odnosima te naglašava nestalnost u ljudskim relacijama. Trier i direktor fotografije Kasper Tuxen pritom žele ostaviti dojam neposrednosti dok naoko nenametljivo prate karaktere, njihove reakcije te promišljanja u gledatelju prispodobivim situacijama.
Središte filma predstavlja Julie i njezina potraga, u odmjerenoj glumačkoj kreaciji Renate Reinsve, koja odiše prirodnošću i životnošću, a jednako su joj dobri i partneri Anders Danielsen Lie i Herbert Nordrum kao dvojica muškaraca oko kojih će dvojiti. Naoko gledatelj može pomisliti da je posrijedi klasična romantična komedija u kojoj se junakinja nađe razapeta između muškaraca oprečnih karakternih osobina te životnih afiniteta. Zaista, Aksel je umjetnik koji u početku smatra da će razlika u godinama biti prepreka u njihovu odnosu, kao i činjenica da ona nije spremna za majčinstvo. Za razliku od njegova umjetničko-intelektualnoga kružoka, Eivind je konobar koji životu pristupa ležerno, posvećen je očuvanju čovjekova okoliša te kao i Julie ne želi imati djecu. Međutim, u središtu razmatranja nije odabir, jer ne može biti jednoznačno postignut: svaki od njih ima nešto što protagonisticu privlači i odbija, a ujedno nije posrijedi priča o ženi koja nužno mora odabrati između dvaju muškaraca jer se bez njih ne može ostvariti. Više je riječ o nastojanju da se izgradi sebe i da se otkrije što netko želi.
S obzirom na jednostavnu priču u kojoj se naziru konture ljubavnoga trokuta oko kojega se naoko stvaraju životne peripetije junakinje, Trier je vrlo lako mogao upasti u sve zamke i klišeje koje filmovi s predznakom „romantično“ mogu ponuditi. One su vješto izbjegnute jer se prvenstveno nastoji sagledati ženska subjektivnost u suvremenom urbanom okruženju te pravo na vlastite odabire bez društvenih diktata i nametanja. Najgora osoba na svijetu hrabro je ostvarenje, pametnoga humora te lišeno nepotrebne patetike i sladunjavosti, unutar čega su duhovito upleteni neki od učestalih motiva suvremenoga života poput „zapadnjačke krivnje“, rodnih odnosa, me too pokreta, odnosa slobode izražavanja i kulture otkazivanja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. veljače 2022.
