Svaralački postmodernizam iliti nedostatak inventivnosti
Moonfall, red. Roland Emmerich, SAD, Kina, UK, Kanada, 2022.
-
Američki znanstvenofantastični film katastrofe Moonfall njemačkoga redatelja, scenarista i producenta Rolanda Emmericha neupitno nastavlja i njegovu tematsku fascinaciju ugroženosti ljudske civilizacije i samoga planeta Zemlje. Fascinaciju koja je najnaglašenija u tržišno vrlo isplativim filmovima poput Dana nezavisnosti (1996), Dana poslije sutra (2004) ili pak 2012 (2009). Moonfall ipak nastaje nakon naslova koji nisu postigli veći uspjeh – znanstvenofantastičnoga Dan nezavisnosti: nova prijetnja (2016), dakako nastavka navedenog ostvarenja nastalog dvadeset godina ranije, nastavka koji nije ponudio ništa novo u odnosu na prethodnik, kao i ratnoga Bitka za Midway (2019), barem vrlo dobrog osvrta na bitku prekretnicu na Pacifičkom bojištu u Drugom svjetskom ratu. Točno trideset godina nakon prvog američkog ostvarenja, znanstvenofantastičnog Zvjezdana vrata (1992), Emmerich je i u ovome filmu ne samo redatelj nego i suscenarist s Haraldom Kloserom i Spenserom Cohenom, a s Kloserom je i producent, tako da je neupitan i njegov sveukupni nadzor nad Moonafallom.
Nije teško ustvrditi da film povlači čitav niz utjecaja iz raznih znanstvenofantastičnih filmova ili pak filmova katastrofe. Tako već u uvodnoj sekvenci, kronološki smještenoj deset godina prije ostatka filma, opažamo rekonstruktivni osvrt spram vrsnoga filma Gravitacija (2013) Alfonsa Cuaróna. No nasrtaj je na svemirsku misiju ovoga puta drugačiji – misteriozni roj prouzroči stradanje jednog člana misije, astronautica Jocinda Fowler (Halle Berry) je onesviještena, a astronautu Brianu Harperu (Patrick Wilson) nakon istrage nitko ne vjeruje nego je optužen, degradiran, a i obitelj mu se raspadne.
Deset godina kasnije, dok je Harper na marginama, Fowler je postala zamjenicom direktora NASA-e. Ako se pak Harperova bivša supruga preudala a adolescentni sin Sonny (Charlie Plummer) uhićen zbog prebrze vožnje, Fowlerova živi s malim dječakom, dok je bivši suprug Doug (Eme Ikwuakor) visoki časnik. No, društveni marginalac K.C. Houseman (John Bradley) sa znanjem astrofizike proučavanjem spozna da se Mjesec pomaknuo iz orbite, a neovisno o njemu to sazna i NASA. Houseman je također i teoretičar zavjere, uvjeren da je Mjesec zapravo mega-struktura, a razvoj zapleta potvrditi će da je i NASA zataškala mnoga saznanja, još od misije Apola 11 koja se spustila na Mjesec godine 1969. I kada je uništena posada poslana da istraži zbog čega se Mjesec pomaknuo iz orbite, a učinak pomaka potakne i katastrofalne događaje na Zemlji, revalorizirani Harper, Fowleova i Houseman otputit će se na sve bliži Zemljin satelit ne bi li pokušali spasiti i Mjesec i svijet. Ipak, zaplet je udvostručen jer njihova djeca zajedničkim snagama – uz često pogibeljne prepreke, i ljudske i prirodne, nastoje stići do utočišta u kojem je bivši suprug časnik.
U takvoj arhetipskoj strukturi Emmerich nastavlja s posezanjima za žanrovskom baštinom. Ako je usporedba s Armageddonom (1998) Michaela Baya i tematska i kontekstualna, osvrt prema misiji Apola 11 i stradanje druge posade su poput rekonstrukcije modela iz filmova Prvi čovjek (2018) Damiena Chazellea ili pak Apollo 13 (1995) Rona Howarda ili čak Nasukani (1969) Johna Sturgesa, a kada se u posljednjoj četvrtini filma navede činjenica da je ljudska vrsta potomak pradavne svemirske inteligentne vrste čija je umjetna inteligencija postala i pogubnim protivnikom, misterioznim destruktivnim rojem, jasne su i nenametljive reference spram žanrovskoga remek-djela 2001: Odiseja u svemiru (1968) Stanleya Kubricka. Dobrohotni bi kritičar pritom takav postupak mogao nazvati stvaralačkim postmodernizmom, dok bi ciničniji mogao navesti tek nedostatak inventivnosti, gotovo reciklažu utjecaja ne bi li se podigla kvaliteta arhetipske strukture i karaktera koja mjestimice prelazi i u klišeje.
Ipak, Moonfall se povremeno doima dobrodušno starinskim, premda upravo završnica tone u inertnost, gubi na snazi i kvaliteti. Možemo se zapitati: je li Emmerich prestao biti majstor katastrofe, odnosno je li stvaralački ušao u razdoblje dekadencije? Moonfall je ne samo daleko manje kvalitetan film od filmova poput Dana nezavisnosti; nije kvalitetom blizu čak ni Bitci za Midway. Posrtanju ne mogu pomoći ni podaci da je zbog moguće spektakularnosti i katastrofe stvaralački postav zamalo u potpunosti zanemario i znanstvene postavke, u kojima bi opstanak Zemlje bio nemoguć u slučaju Mjesečeva približavanja.
© Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 12. veljače 2022.
