Izazovi braka i zahtjevnog majčinstva

Mračna kći (The Lost Daughter), red. Maggie Gyllenhaal, SAD,GR, 2021.

• 
  
  Priča se misteriozno otvara noću: sredovječna žena u bijeloj opravi nalik spavaćici izgubljeno baulja plažom. Pokreti kamere žele naglasiti njezin osjećaj dezorijentacije i vrtoglavice, svijet je izgubio uporište. U jednom trenutku gospođa pada u plićak izgubivši svijest. Redateljica debitantica Maggie Gyllenhaal postavlja tenziju: tko je žena u bijelome, zašto se onesvijestila, kakva li ju je sudbina snašla?

  Nakon uvodne scene, priča se vraća na početak: četrdesetosmogodišnja profesorica komparativne književnosti te ekspertica za talijansku književnost, Amerikanka Leda Caruso (Olivia Colman) dolazi na naoko mirni grčki otok kako bi provela vjerojatno zasluženi ljetni godišnji odmor, uživajući u plaži i suncu, daleko od stresova urbanoga života te akademskih institucija. Tamo susreće niz sunarodnjaka, koji su na otoku pronašli životno ili dokoličarsko utočište. Dočekuje je kućepazitelj Amerikanac Lyle (Ed Harris), na plaži sezonski radi irski student Will (Paul Mescal), a mir joj ometa mnogobrojna i naporna američka obitelj, koja se ponaša kao da je cijela plaža njihovo privatno vlasništvo. Usput joj pažnju privlače mlada majka Nina (Dakota Johnson) te njezina kći Elena, koja je u jednom trenutku nestane.
  
  

  Leda nije niti malo simpatičan karakter. Svjesna je svog klasnog buržujskog statusa te intelektualne superiornosti, dobre platežne moći te potrebe za mirom, pa stoga vrlo jasno daje do znanja što misli ljudima oko sebe, tko joj se ne sviđa ili joj remeti mir. Odlično je taj aspekt lika dočarala Olivia Colman, čija facijalna ekspresivnost uvjerljivo pokazuje ono što lik nikad ne verbalizira pa tako gledatelj vrlo jasno i precizno uočava njezin odbojan, katkad i podcjenjivački stav naspram okoline. Tijekom priče protagonistica se mijenja, odnosno da budem precizan: razotkriva, a na tom je razotkrivanju cjelina i temeljena. Time shvaćamo da Leda nije sasvim emocionalno zakinuta, nego njezina postupanja ishodište imaju u odlukama i postupcima prošlosti, koji su rezultirali stanovitom gorčinom pa čak i žaljenjem zbog nekadašnjih odabira.

  Lista kako književnih tako i filmskih djela koja se bave dinamičnim i složenim, najčešće proturječnim odnosima majki i kćeri, zaista je poduža te se ova ekranizacija istoimenog razvikanog romana Elene Ferrante iz 2006. godine smjelo nadovezuje na spomenuti tematski kompleks. Uvodna scena zapravo je navlakuša, ne postoji nikakav misterij koji dovodi do toga zašto je Elena na početku filma obnevidjela. Mračna kći usmjerena je prije svega na studiju karaktera, odnosno skidanje sloja po sloja psihičkih obrambenih mehanizama glavne protagonistice kako bi se došlo do problematike žalovanja – izgubljeni objekt je prošlost, koja je mogla, ali i nije morala biti drugačije proživljena.
  
  

  Nina stoga postaje određena vrsta Ledine dvojnice, okidač koji potiče odmatanje zakučastog klupka pamćenja. Iako su Nina i Leda intelektualno i svjetonazorski udaljene da to više ne mogu biti, povezuje ih problematika majčinstva te činjenica da se ne mogu ili ne žele snaći ili sasvim prepustiti toj nametnutoj ulozi te društvenim očekivanjima od nje. Stoga starija žena u postupcima mlađe vidi odjeke vlastite prošlosti, što dodatno biva podcrtano Nininom izvanbračnom aferom, koja je paralelizirana strastvenim preljubničkim odnosom iz Ledine prošlosti sa sveučilišnim profesorom Hardyjem (Peter Sarsgaard). Vrludanja zamršenim labirintima kajanja i grizodušja potiče naoko nevažan susret na plaži te gotovo uhoditeljsko Ledino ponašanje koje kulminira otuđenjem Elenine lutke. Potonja se kao provodni motiv provlači filmom te počinje simbolizirati protagonističinu krivnju koje se ona gotovo fetišistički drži. Lutka kao podsjetnik na prošlost upućuje na gotovo mazohističko psihičko kažnjavanje zbog postupaka iz mladosti, koji se ne mogu promijeniti.
  
  

  Gyllenhaal ne zanimaju fabularni nego psihološki aspekti priče, pa naraciju organizira kao Ledin retropogled ili inventuru vlastita života, koju vrši u znakovitom trenutku. Ljetni život na otoku postavljen je kao idiličan, osim glasnih i intruzivnih ljudi, a omogućuje kontemplaciju te potiče introspekciju. Već je prilikom večernjega dolaska na otok naznačen sraz mirnoće i čimbenika distrakcije: u sobu dopire isprekidano, pulsirajuće i iritantno svjetlo te zamoran zvuk svjetionika, što ujedno upućuje i na potisnutu prošlost koja se vraća u valovima te podsjeća na nerazriješene prijepore. Pritom sporedni likovi nisu osobito podrobno scenaristički obrađeni te su svedeni na statične tipove, što se podjednako odnosi na Willa, Lylea, Callie (Dagmara Dominczyk) te posebice Ninu, koja je psihološki ostala sasvim plošna. Redateljica i scenaristica želi sugerirati da je naglasak na Ledi, njezinu viđenju i reakcijama pa stoga neprestano potencira krupne planove i nervozne pokrete kamere kako bi naglasila da se ispod naoko mirne površine nalaze psihološki burni životi likova.

  Ljetnoj sadašnjosti kontrapunktirana je narativna prošlost u kojoj gledatelj biva upoznat s mladom Ledom (Jessie Buckley) te njezinom borbom s izazovima braka te zahtjevnoga majčinstva. Ovaj je segment ostvarenja stilski uobličen kao serija analepsi potaknutih situacijama iz protagonističine suvremenosti koje funkcioniraju kao psihološki okidači, pa film jednim dijelom u oblikotvornom i stilskom nastoji fingirati rad ljudskoga sjećanja.
  
  

  Mračna kći pokušaj je da se iscrta složen i proturječan psihogram protagonistice te intrigantno propita kulturno stabilna uloga supruge i majke, koja se pokazuje kao velik teret te upućuje na društvena sputavanja. Cjelina ipak ostavlja dojam praznjikavosti, montažno je katkada konfuzna te je nalik na artsy stilsku vježbu, što sporadično rezultira dojmom dosadnjikavosti. Spašava je već spomenuta odlična glumačka kreacije Olivije Colman koja je liku Lede uspjela podariti psihološku dubinu.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. siječnja 2022.

Piše:

Dejan
Durić