Zabavan i duhovit film mitskog ozračja 70-ih

Licorice Pizza, red. Paul Thomas Anderson, USA, CA, 2021.

• 
  
  Paul Thomas Anderson neosporno je jedan od najkreativnijih američkih nezavisnih filmaša koji se pojavio u drugoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je američki nezavisni film bio na vrhuncu. Prvo je to učinio s duhovitim i odlično odglumljenim osvrtom na pornografsku industriju sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća u Kralju pornića (Boogie Nights, 1997) a potom i sa suvremenom dramom Magnolia (1999), u kojoj je altmanovski mozaično pratio živote niza ispremreženih likova u San Fernando Valley kroz priču o urbanom otuđenju te nijansama međuljudskih odnosa. Tu se već redatelj pokazao kao vrlo vješt i istančan psiholog koji naglasak stavlja na protagoniste, njihove odnose i proživljavanja, a radnja je pritom redovito od manjega značaja.

  Kasnije je u dvijetisućitima Anderson širio područje interesa na različite teme, razdoblja, pa čak i podneblja te se poigravao različitim žanrovskim strategijama, a pamćenja je svakako ostalo vrijedno ostvarenje There Will Be Blood (2007), njegova prva od dvije suradnje s glumcem Danielom Day Lewisom. Redatelj je ipak većinom ostao zaokupljen kalifornijskim ozračjem te spomenutom San Fernando Valley, u koju se vraća ponovno s recentnim ostvarenjem Licorice Pizza (2021), čija se radnja također odvija sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pridavajući im gotovo mitsko ozračje.
  
  

  U središtu razmatranja mladić su i djevojka, petnaestogodišnji Gary Valentine (Cooper Hoffman) te dvadesetpetogodišnja Alana Kane (Alana Haim), koji se igrom slučaja upoznaju te završavaju na prijateljskoj večeri. Radnja potom prati različite uspone i padove u njihovu odnosu, koji se nikako ne uspijeva realizirati u romantično-ljubavnom kontekstu jer Alana problematičnom smatra razliku u godinama, ali potencijalno i u svjetonazorima te životnim željama i ambicijama. Dok Valentine pristupa životu na ležeran način te teži ostvarivanju američkoga sna, što se očituje u njegovu nastojanju da se prvo ostvari kao glumac a potom kao poslovni čovjek u poduhvatu s vodenim krevetima te igraonicama, Alana se neprestano traži na drugačiji način te nastoji težiti ozbiljnijim ciljevima. Stoga u konačnici i završava kao volonterka u izbornom stožeru gradonačelničkoga kandidata Joela Wachsa (Benny Safdie). Anderson tako ukrštava dvoje oprečnih likova te secira dva različita načina percipiranja svijeta.

  Licorice Pizza u srži je ljubavni film o odnosu dvoje ljudi koji nikako da se ostvari, prilikom čega ne postoje vanjske prepreke njihovoj relaciji nego su posrijedi njihovi stavovi, prijepori i dvojbe koji ometaju sjedinjenje. Prožet je nitima nostalgije dok pokušava oblikovati priču o jednoj običnoj godini u životu dvoje sasvim prosječnih ljudi i njihovim dogodovštinama, što je ispunjeno za to desetljeće prepoznatljivim soundtrackom te tipičnom kalifornijskom slikovitošću.
  
  

  Oko Alane i Garyja isprepleteno je niz podpriča i sporednih likova, no struktura cjeline vrlo je koncizna te redatelj i scenarist napušta raniju mozaičnost nauštrb preglednosti i pravocrtnosti, nastojeći nikad ne izgubiti iz fokusa nosive likove. Fiktivna ljubavna priča prožeta je nizom referenci na stvarna povijesna zbivanja, ličnosti te društvene, kulturne i političke procese. Primjerice, političar Joel Wachs stvarna je ličnost, kao i glumica Lucille Ball (Christine Ebersole) te glumac William Holden (Sean Penn), a naftna nestašica također je obilježila razmatrano desetljeće. Andersonov je pristup stvarnim ličnostima pomalo hiperboliziran i karikiran te redovito služi za postizanje humornih učinaka, a upućuje na kalifornijsko ozračje kao veselo, zabavno, odnosno mjesto gdje se proizvodi fikcija koja se neprestano ukrštava sa stvarnošću. Poseban tretman ima nekadašnji holivudski frizer a potom i uspješan producent Jon Peters (Zvijezda je rođena), prikazan kao eksplozivan, narcističan i o seksu ovisan, što su inače bile glasine o njemu sedamdesetih. Inače je Bradley Cooper režirao prepravak filma Zvijezda je rođena (1976) u kojem je Peters producirao svoju tadašnju partnericu Barbru Streisand, koja se također spominje u Licorice Pizza.
  
  Andersonovo su ostvarenje posljednjih mjeseci obilježili hvalospjevi kritike, kao što je to inače slučaj s većinom autorovih ostvarenja te se smatra ozbiljnim pretendentom na niz uglednih nagrada u sezoni filmskoga nagrađivanja koja je upravo u tijeku. Glumačke izvedbe zaista su vrlo dobre, a posebice treba istaknuti Alanu Haim i Coopera Hoffmana zbog njihovih neposrednih i prirodnih glumačkih kreacija, koje daju šarm i živost likovima koji su ponešto plošno scenaristički oblikovani. Sporedni glumci poput Seana Penna, Bradleyja Coopera, Bennyja Safdieja i Christine Ebersole očito se vrlo dobro zabavljaju tijekom svojih epizodnih pojavljivanja te pridonose sporadičnoj humornosti djela. Redateljev pristup je također neposredan, trudi se biti živopisan, kao da ostvarenje predstavlja uranjanje u svijet djetinjstva te ponovno evociranje jednoga bezbrižnoga vremena koje je prošlo u nepovrat. Anderson kao jedan od direktora fotografije (uz Michaela Baumana) tako izravno filtrira sedamdesete kroz osobno, subjektivno i nostalgično očište.
  
  

  Cjelina u trajanju od sto i trideset minuta, bez obzira na glumačke kreacije i dobro oblikovane dijaloge, ostavlja dojam razvučenosti, sa sporadičnim epizodama praznoga hoda. Licorice Pizza djeluje kao da je autor imao toliku vjeru da mu je priča iznimna te izrazito zabavna i duhovita da se nije obazirao na vrijeme. Pritom niti sam nije imao jasnu viziju što bi s pričom i likovima htio učiniti i kojim bi putem oni trebali krenuti.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. siječnja 2022.

Piše:

Dejan
Durić