Satira suvremene Amerike

Ne gledaj gore (Don`T Look Up), red. Adam McKay, SAD, Netflix, 2021.

• 
  
  Adam McKay se u posljednjih desetak godina nametnuo kao jedan od najživopisnijih kroničara suvremenih preturbacija i tijekova u američkoj kulturi. Pod njegovo povećalo, nakon niza godina provedenih u snimanju popularnih komedija, došli su neki od događaja koji su uvelike utjecali na smjernice kako američke, tako i globalne ekonomije i politike. Primjerice The Big Short  (2015) bavio se financijskom krizom koja je uzdrmala svijet 2007. i 2008. godine, a Vice (2018) predstavlja intrigantno povezivanje strategija biografskoga filma s političkom satirom, u kojoj je redatelj nastojao raščlaniti život i djelo Busheva podpredsjednika Dicka Cheneyja, za kojega se opravdano smatralo da je zapravo predsjednik u sjeni ili pak najmoćniji podpredsjednik u američkoj povijesti. Oba ostvarenja oblikovala su prepoznatljiv McKayev redateljski rukopis, koji svakako baštini nešto od strategija iz njegove komediografske prošlosti te ih nadograđuje društvenim i političkim komentarom.

  The Big Short i Vice podjednako počivaju na strategijama dekonstrukcije nekih od krucijalnih događaja za suvremenu Ameriku. Pritom autora zanima što se krije iza kulisa medijski bogato popraćenih situacija i ličnosti. Ostvarenja počivaju na sličnim uvjeravalačkim i podučavateljskim te metafilmskim postupcima. Primjerice, ekonomske termine i pojave u prvom autor nastoji tumačiti na popularnoznanstveni način tako što ih netko od likova, izravno se obraćajući u kameru, objašnjava gledateljima, oprimjerujući ih situacijama iz filma te se potpomažući intertitlovima. Istovjetne postupke koristio je i u Vice. Narativno su ta ostvarenja razvedena, s nizom fabularnih rukavaca te ansamblom likova, čije priče kolidiraju kako bi se oslikao širok aspekt iskustava. Time je političke i ekonomske procese autor tumačio na gledateljima prijemčiv i humorističan način, a složene je priče iznosio dinamično kako bi gledatelje zaintrigirao. Pritom je objektivnost manje važna jer McKay ne krije vlastite stavove te ih eksplicitno iznosi, što je napose evidentno u Vice. Gotovo bi se moglo reći da je redatelj otkrio uspješnu formulu s The Big Short, koju je odlučio primijeniti u narednim filmovima, pa tako i u najnovijem ostvarenju Don`t Look Up (2021) koje dijeli navedene karakteristike prethodnih autorovih ostvarenja.
  
  

  Posrijedi je svojevrsna satira na trampovsku Ameriku, ali i naše antiintelektualistički i antiznanstveno usmjereno doba. Ono je posrnulo pod zaglupljujućom logikom društvenih mreža, koje su omogućile nazadnim razvnozemljaškim i antivakserskim teorijama da dožive svoj javni vrhunac. Humorno-kritička oštrica uperena je protiv ispraznih i neobrazovanih te populistički nastrojenih političara, hi-tech korporacija i društvenih mreža, medija, potkupljivih znanstvenika, kapitalističkih fetiša, ali i sveopće javnosti koja nekritički pristaje uz sve što joj politika i mediji bezočno serviraju.

  Doktorandica Kate Dibiasky (Jennifer Lawrence) slučajno pod mentorstvom provincijskoga profesora Randalla Mindyja (Leonardo DiCaprio) na Michigan State Universityju otkrije novi komet, čija putanja pokazuje da će u najskorijoj budućnosti udariti u Zemlju. Premisa zvuči kao da je izvučena iz nekoga filma katastrofe, pa samo čekate Brucea Willisa da se iz mirovine vrati i odluči pokušati spasiti planet od zle mu i bezizlazne sudbine u nekoj vrsti Armageddona 2. Međutim, McKay oblikuje društvenu i političku satiru, koja nastoji pokazati kako bi potencijalno jedna takva kriza mogla završiti kada bi se, recimo, dogodila narednih mjeseci, a s obzirom na prevladavajuću političku i intelektualnu klimu u svijetu. Kao pravi časni Amerikanci, Dibiansky i Mindy bivaju ukrcani na prvi dostupan let te završavaju u Bijeloj kući kako bi predsjednicu Janie Orlean (Meryl Street) obavijestili o neviđenoj prijetnji. No ona i njezin sin Jason (Jonah Hill) – voditelj predsjedničkoga ureda, zajedno s ostatkom svite bave se trivijalnim tričarijama te političkim inženjeringom. Okruženi nekompetentnim no poslušnim ljudima koje su sami postavili te izdašnim donatorima poput tehnološkoga bilijunera Petera Isherwella (Mark Rylance) koji se posvetio razvoju društvenih mreža i umjetne inteligencije, predsjednica i njezin tim odabiru komercijalne umjesto zdravorazumskih odabira. U novonastaloj situaciji vide mogućnost zadobivanja političkih bodova ili pak odvraćanja pažnje od vlastitih političkih propusta. Cijela situacija ne bi bila takva kakva jest da ne postoje i mediji, koje predstavljaju neozbiljni televizijski voditelji Brie Evantee (Cate Blanchett) i Jack Bremmer (Tyler Perry), u čijem programu naglasak biva stavljen na lake teme te prizeman pristup u dosluhu s očekivanjima publike.
  
  
  
  Don`t Look Up zanimljivo je neuspjelo ostvarenje. McKay odabire intrigantu i goruću temu, no ona u konačnici nije odgovarajuće uobličena u filmsku cjelinu. Recimo da su segmenti djela bolji od same cjeline, koja je predugačka, odveć digresivna, sa isuviše narativnih rukavaca, što rezultira nekonciznošću te sporadičnim dojmom pretrpanosti kako likovima, tako i idejama te dosjetkama i šalama, koje ne uspijevaju uvijek biti duhovite. Tamo gdje su u ranijim ostvarenjima humor i satirične oštrice bili dobro postavljeni, ovdje djeluju ponešto usiljeno, očekivano i prizemno. Katkad također ostavlja dojam da redatelj nije znao obuzdati glumce. Primjerice, Meryl Steep je u potpunosti preglumljena, očito odveć uživljena u mogućnost da iskarikira žensku inkarnaciju Trumpa, pa scene u kojima se pojavljuje ostaju usiljene i neduhovite. Naspram nje, Leonardo DiCaprio i Jennifer Lawrence mnogo su odmjereniji u glumačkim kreacijama.

  Komet se pritom može iščitati kao ne toliko suptilna referenca na ovo naše pandemijsko vrijeme te ujedno klimatske promjene, što je uostalom stalno mjesto medijskih i kritičarskih tekstova o Don`t Look Up, koji sugerira da je posljednji trenutak da se trgnemo iz letargije. Djelo naglasak stavlja na suočavanje s potencijalnom katastrofom te koliko su naše političke elite uopće sposobne da se na odgovarajući način suoče s takvim izazovima. S druge je strane društvenim mrežama, medijima te inim pojavama i procesima zaglupljen narod, a s treće moćne korporacije koje kroje političke procese tako kako njima odgovara s obzirom na očuvanje interesa i povećanje profita, što je najčešće u raskoraku s općom dobrobiti. Čini se da je zbog teme te pristupa temi Don`t Look Up možda pobudio veći interes no što to kvalitetom zaslužuje.
  
  

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. siječnja 2022.

Piše:

Dejan
Durić