Red pjesme, red tučnjave, red psovki

Po tamburi, red. Stanislav Tomić, HR, MK, SI, RS, 2021.

• 
  
  Koja je razlika između zabave i bedastoće? Postoji li nekakav, iole racionalan argument da se razdijeli ono što je doista smiješno od onoga što je, pak, ordinarna – glupost? Glupost, međutim, jest neka vrst kozmičke sile (rekao bi Krleža u Na rubu pameti).

  Opet, koja je razlika između zabave i bedastoće, ponavljam pitanje s početka. Nakon odgledanog filma eksplicitna naziva Po tamburi, rekao bih – nikakva. Treći cjelovečernji kino-uradak Stanislava Tomića predblagdansku je atmosferu svekolike egzaltacije radošću življenja – a koja se sastoji u užitku konzumacije svega i svačega, od mobitela do tableta, pa onda od tableta do mobitela, a u bonusu i besmislenih božićnih filmova, doveo do usijanja… besmisla.

  Pompozan uvod u film preko usana sestre Agate (Areta Ćurković) koja na radiju znakovita imena Marijino zvono najavljuje medijsku zvijezdu par excellence ovih prostora, Lijepog Našeg Branka Uvodića (koji zdušno igra samoga sebe), već je nakon 10 minuta u meni pobudio sumnje u smislenost sjedenja u kino-dvorani. Taj se osjećaj pojavio i negdje polovicom trajanja same projekcije, a nije se zapravo utišao do samog, toliko mi žuđenog kraja filma.
  
  Petorica „sinova slavonske zemlje“, koji su sebi nadjenuli ime Aveti ravnice, protagonisti su (ne)djela pod nazivom Po tamburi. Specifični su glazbeni sastav po tomu što tamburaju ne na svadbama, nego na pogrebima. Oni su sudionici svehrvatskog natjecanja u tamburaškoj glazbi u boju za glavnu nagradu – Zlatni kulen. Cijeli niz biranih tamburaških sastava skuplja se na toj manifestaciji. Parada groteske, neukusa i kičeraj, bombastično ruše svaku pomisao na… film. Svežanj tjelesnog, snop verbalnog, uz karikaturalnu glazbeno-scensku podlogu, ostavljalo me u dilemi kojoj vrsti artefakta svjedočim. Tomić kao TV-redatelj, moram to priznati, nije uopće loše debitirao u kino-formi prije 10 godina. Njegov Josef (2011.) imao je vještu režiju i intrigantan, premda ideološki nabijen scenarij, koji je zadovoljavao kriterije filmičnosti, pa i više. Drugi mu već uradak Lavina (2017.) dao je naslutiti da je film kao fenomen nešto što organski ipak ne pripada Tomićevu habitusu. Po tamburi je, pak, konačno razriješio sve dileme oko toga postoji li neki autorski kino-potpis vrijedan razmatranja i s pozicije filmske kritike. Ma NE, glasno i jasno. Sljedeći su redci samo obol profesionalnom dogovoru njihova pisca s urednikom o potrebi ostavljanja nekog medijskog traga o ovom blesastom, samozvano zabavnom filmu.

  Tomić je okupio ekipu poznatu sa setova snimanja ovdašnjih sapunica. Momčilo Otašević, Tijana Pečenić, Hrvoje Barišić, Mirna Medaković, Nikola Kojo… samo su neka od imena poznata s ovih prostora koji su uzeli dioništvo u Tomićevu djelcu Po tamburi. Ah da, po tamburi zapravo znači po glavi, po glavuši, po tintari – konačno, po svemu što asocira na bilo kakvu vrst pameti (da opet prizovem Krležin klasik). No, sve to skupa trebalo bi biti urnebesno smiješno. Smiješno? Duhovito? A, uz to, još i zabavno!? Hmmm…
  
  

  Piscu ovih redaka ovo je tek bilo malo više od cijele ure torture. Nije da se nisam ponekad i sam zasmijao. Bilo je fôra, šege, viceva, i to više njih. Nije da se nisam nasmijao na onu Cigankinu (Nives Ivanković) kletvu: „Dabogda ti tsunami vrt navodnjav'o!“. Bilo je tu klišeja iz Alana Forda ili pak referencija na neke skečeve iz Monty Pythona. Ali, uglavnom se radilo o bedastoćama koje su nezauzdano bombardirale gledatelja po svim azimutskim linijama. Kak` se ono često veli, ako je nešto preslatko, onda postane bljutavo. Tako je i s humorom Po tamburi. A tu je i tzv. problem s bedastoćom. Ne, i opet ne – bedastoća mi nije duhovita, humorna, pa čak ni zabavna. Redatelj Tomić nije zaboravio niti na neke metafilmske elemente. U Po tamburi nailazimo i na persiflažu filmske verzije Lovrakova romana Vlak u snijegu (M. Relja, 1976.). Naime, Aveti ravnice u svoju zabavnu storiju uključuju i Veliko Selo. Sjećate se zasigurno onog songa zločestog Pere: „Što će nama zajednica, kad se jede gibanica!“. Ima još podosta referenci na imaginarij HR-kulturnog i medijskog prostora. No ipak, cijela priča o Avetima trebala bi u konačnici biti komična posveta čuvenim Warriorsima, odnosno junacima Hillova kultnog klasika iz 1979. – Ratnici podzemlja. Jer, Aveti nose prsluke bez rukava poput narečenih Warriorsa. „Aaaaveti, dođite se igrati“, žovijalno ih doziva glavni negativac Bitangi, imena Čaruga (Stjepan Perić). Ipak, čini mi se znakovito, tambure su u filmu koji po njima nosi ime – suvišne. Cijela bulumenta drugih razloga za ovaj filmić bi se mogla učiniti presudnijom od njih. Jer, Tomić se želio pomalo našaliti – nikako ne i narugati, s ovdašnjom nacijom i njihovom vjernošću dugovječnoj Uvodićevoj emisiji s HRT-a.
  
  

  Je li Lijepom našom baš onaj uzorak zabave što ga prosječni, ne previše zahtjevni TV-abonent uzima kao njemu najnavlastije poimanje nečega poučnog, ugodnog, zabavnog, domoljubnog? Budimo iskreni – jest. Unatoč svom mom zanovijetanju. Najkolosalnija mana ovog djelca jest ujedno i najveća njegova vrlina. Jer, doista, Po tamburi udara baš u one ganglije koje najviše odjekuju u (ČAVO)glavušama. Red pjesme, red tučnjave, red psovki, red sreće i milozvučnog verbalnog patriotizma u podlozi čini mnoga zadovoljstva u „srcu nam“ dok se istodobno češemo po testisima. (Jer tako najprije otkrivamo bolest, kako nam pametno kazuje jedna od reklamnih akcija.)

  Na koncu, je li Po tamburi ono najgore što nam je iznjedrila HR-kino produkcija u 2021.? Nisam siguran… Svojedobno sam objavio tekst o ovogodišnjem neprikosnovenom pulskom pobjedniku, Ogrestinu Plavom cvijetu. I nisam bio toliko iznenađen time što je ovo „površno umjetničarenje“ doživjelo aklamacijski priznanje filmskih strukovnjaka, i žirija i kritičara. Više me razočarala ne-reakcija ovih potonjih na moju malu tekstualnu subverziju. No, budimo realni, tražim nemoguće. A jednako bi bilo nemoguće od mene očekivati suvisliju recenziju nečega što se kino zove samo zato jer je ovo, tj. Po tamburi, netko odlučio nazvati filmskim uratkom.  
  
  

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2021.

Piše:

Marijan
Krivak