Produkcijski besprijekoran uradak na autopilotu

Spider-Man: Put bez povrtka, red. Jon Watts, SAD, 2021.

• 
  
  Koncept greatest hits ili best of jedna je od najzlorabljenijih formi u glazbenoj industriji, a zaživjela je iz dvaju razloga. Glazbeniku je isticao ugovor s diskografskom kompanijom, a kako su se jedno drugoga vjerojatno htjeli što je prije moguće riješiti, javila se ideja izdavanja albuma s najvećim hitovima, dakle presjekom nečijih najuspješnijih karijernih trenutaka. U drugom slučaju ovakav tip albuma pruža mogućnost da još jedanput zaradite na pjesmuljcima na kojima ste do sada već nekoliko puta zaradili. Unatoč činjenici da iza ideje leži čista kapitalistička pohlepa, u slučaju nekih glazbenih zvijezda ona se pokazala kao svojevrstan spas: na albumima im osim hitova/singlova ništa nije vrijedilo pa smo se nakon izdavanja greatest hits napokon mogli riješiti njihovih nosača zvuka da bez razloga ne zauzimaju prostor i sakupljaju sve prašine ovoga svijeta. Naravno, da ne zaboravim spomenuti: razmatrana forma redovito sadržava u prosjeku dvije nove pjesme, koje mogu biti izdane kao singlovi pa imaju zadatak kompilaciju marketinški promovirati a kupcu stvoriti iluziju da ipak kupuje novi proizvod umjesto recikliranog. Ovo nije glazbena kritika, no zamislite situaciju da se ovaj koncept može nekako primijeniti na filmski uradak.

  Spider-Man: Put bez povrtka (2021) Jona Wattsa bilo bi uopće dosadno i naporno dovodi u vezu s reciklažom. Cijeli Marvelov filmski univerzum, čiji filmovi se više ne daju pobrojati, temeljno pripovijedaju jednu te istu priču, koja sadrži tri čina, stalni raspored protagonista i antagonista te je redovito temeljena na identičnoj dramskoj premisi. Gledatelj je postao kino-Sizif: osuđen je na repetitivno gledanje jedne te iste priče u kojoj se mijenjaju samo imena likova. Međutim, situaciju dodatno otežava činjenica da ne postoje samo brojni superjunaci koji zaslužuju vlastitu kinopriču, nego se onda te priče i razvlače u nebrojene nastavke, pa ne samo da svaki superjunak ponavlja istu priču, nego se ona ponavlja i u nastavcima s istim superjunakom. Kod vještijih redatelja i scenarista to se još nekako uspijeva prikriti, no kada materijal dospije u ruke manje sposobnoga filmaša, jao si ga gledatelju!
  
  

  Aktualni serijal o Spidermanu bitno se ne izdvaja iz navedene situacije, samo što koncept reciklaže recentnim nastavkom podiže na novu razinu. Ne samo da su u posljednjih dvadeset godina snimljena tri serijala o ovome liku, koje potpisuju redom Sam Raimi, Marc Webb i Jon Watts, s tri različita glumca te koncepta protagonista, nego smo ove godine dobili i spajdermenovski greatest hits ili best of. Holivudski producenti više ne znaju što bi osmislili pa sile scenariste da osmišljavaju sve luđe fabularne kombinatorike te da filmovi budu što spektakularniji i bombastičniji.

  Trećega Spidermana u dvadeset i prvom stoljeću, kojega tumači Tom Holland, i dalje muče tipični adolescentski problemi, a njima se pridružuju i nedaće oko upisivanja na prestižni fakultet. Sve bi to još nekako bilo podnošljivo za psihu junaka da Mysterio (Jake Gyllenhaal) nije svekolikoj javnosti otkrio njegov identitet, pa se ona dijeli na agresivne osporavatelje i fanatične obožavatelje. Kako svaki family friendly spektakl mora imati neku humanu priču u srži ne bi li dirnuo u srca gledatelja, tako i naš brižni protagonist odluči zamoliti doktora Strangea (Benedict Cumberbatch) za sitnu uslugu, koja bi pomogla da se ispravi nepravda koja je objelodanjivanjem identiteta mu nanesena njegovoj obitelji i prijateljima. Recimo da proces pođe po zlu, a redatelju Jonu Wattsu te scenaristima Chrisu McKenni i Eriku Sommersu omogućuje da se zabave postavljanjem greatest hits situacija.
  
  

  Hrvatski prijevod podnaslova filma – Put bez povratka – baš djeluje dramatično, no takva je i reakcija publike u kinu bila, popraćena ovacijama, vriskovima i skandiranjem, kada su se u kadru ukazali prvo Andrew Garfield u ulozi Spidermana 2 te potom i Tobey Maguire kao Spiderman 1. Dakle, po prvi puta možemo reći da su nam se precijenjene ulaznice za Cinestar isplatile jer smo dobili tri Čovjeka-pauka za cijenu jednoga, što je vrlo velikodušno. Jedino čudi što Cinestar nije dodatno naplatio pojavljivanje dva starija Spidermana, kad ionako sve što može dodatno naplati: primjerice, film koji traje dulje od 150 minuta plaća se nekoliko kuna ekstra kao da je za takvo trajanje gledatelj kriv. Osim što sad imamo tri ista no različita superjunaka, u dimenziju Spidermana 3 pobjegli su i najupečatljiviji negativci iz prethodnih inkarnacija: Norman Osborn/Green Goblin (Willem Dafoe), Otto Octavisu/Dr. Octopus (Alfred Molina), Max Dillon/Electro (Jamie Foxx), Dr. Curt Connors/Lizard (Rhys Ifans), Flint Marko/Sandman (Thomas Haden Church). McKenna i Sommers se tako nisu trebali osobito truditi oko osmišljanja novih dramskih situacija i antagonista, nego su iskoristili postojeće te odlučili igrati na sigurno, odnosno na nostalgiju gledatelja. U navedeno su upleli pomalo neuvjerljiv moralni aspekt, gdje Spiderman 3 ne želi kazniti negativce nego ih nastoji popraviti, odnosno spasiti od njih samih, a ostala dva mu priskaču u pomoć.
  
  

  Put bez povratka pati od boljke karakteristične za većinu današnjih holivudskih spektakla: predugačak je te nepotrebno traje gotovo dva i pol sata, za što nema dovoljno fabularnoga materijala pa ima praznoga hoda, dok s druge strane s brojnim protagonistima i još brojnijim antagonistima djeluje pretrpano. Interakcija triju Spidermana nije bez šarma, a pojedini segmenti dobro su režirani, primjerice scena nadmetanja Stranega i Parkera. Posrijedi je neosporno skup proizvod koji je produkcijski besprijekoran, no ujedno je riječ o uratku na autopilotu koji strogo slijedi utabane staze prethodnika, te osim dosjetke o povezivanju triju filmskih univerzuma ne donosi ništa novo.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. prosinca 2021.

Piše:

Dejan
Durić