Ivica Kičmanović u horor-okruženju
Posljednja noć u Sohou (Last Night in Soho), red. Edgar Wright, UK, 2021.
-
Znate kako je to često bivalo u hrvatskoj književnosti druge polovice devetnaestoga stoljeća? Nevinom i tankoćutnom djetetu sa sela iznenada se otvara životna mogućnost: prilika za odlazak u veliki i svjetski grad Zagreb na školovanje, koje predstavlja priliku za promjenom statusa na društvenoj ljestvici. Međutim, prema nahođenju hrvatskih realista, grad je opako i opasno mjesto, gdje vladaju niske strasti, otuđenje, karijerizam i brojne druge negativne pojave koje su u suprotnosti s čistim i bogobojaznim seoskim načinom života. Naravno da osjetljivo dijete neće moći izdržati pritisak novoga i drugačijega društvenoga okruženja, a kad još pritom na scenu stupi fatalna žena, njegov će kolaps biti neizbježan. Taj sindrom Ivice Kičmanovića kao da je preslikan na priču filma Posljednja noć u Sohou, s izmještenim primjesama Carrie i filmova o serijskim ubojicama te stavljanjem naglaska na protagonisticu umjesto na protagonista.Eloise (Thomasin McKenzie) odrasla je s bakom u ruralnom predjelu Cornwalla sanjajući da će kao i njezina majka, koja je skončala suicidom zbog psihičkih problema, otići na školovanje u veliki i svjetski London kako bi postala modna dizajnerica. Već u prologu filma postavljen je čvrsti motivacijski sklop. Junakinji se ukazuje duh majke, čime se sugerira njezina eventualna psihička nestabilnost ili pak mogućnost da vidi iza formi materijalnoga svijeta. Ujedno njezini afiniteti, kako prema odjeći koju sama kreira i šije, tako i prema proizvodima popularne kulture poput glazbe, očituju određenu anakronost te sklonost prošlosti, odnosno šezdesetim godinama prošloga stoljeća, čime se postavlja raskorak naspram suvremenosti i njezinih tekovima. Ta prošlost ujedno predstavlja poveznicu s majkom, njezinim životom te traumom gubitka. Narativni okidač je pismo: potvrda da je primljena na ugledni fakultet modnoga dizajna.
Naravno, inicijalna situacija podosta je neuvjerljivo postavljena s obzirom na činjenicu da se radnja odvija u suvremenosti, a mlada protagonistica prije fakulteta nikada nogom stupila nije u London (osim kada je bila jako mala pa se ne sjeća grada) te čak ne koristi suvremene telekomunikacijske uređaje poput mobitela, nego baku zove iz telefonske govornice. Taj staromodni štih jednostavno je krivo postavljen, kao da je Cornwall na kraju svijeta. Britanska je prijestolnica žuđeno mjesto, kao i mjesto traume koje je slomilo njezinu majku, a i prema njoj neiskusnoj neće biti naklono, što se vidi prema inicijalnom ponašanju fakultetskih kolega i cimerice naspram junakinje.
Kako bi pronašla prostor za sebe, Eloise unajmljuje sobu kod Alexandre Collins (Diana Rigg) u ulici Goodge. Već prve noći biva uvučena u san/viziju koja je odvodi u London šezdesetih godina, gdje gotovo kao dvojnica prati djevojku Sandie (Ania Taylor-Joy), s ambicijama da postane pjevačica, te njezin pogrešan odnos sa, kako će se ispostaviti, svodnikom Tomom (Matt Smith). Ispočetka oduševljena, Eloise uskoro shvaća da priča iz prošlosti krije mračne akcente, a situaciju će dodatno usložniti činjenica da se aspekti zbivanja iz šezdesetih neočekivano i zastrašujuće počinju manifestirati u njezinoj svakodnevici. Pritom situacija biva zaogrnuta velom ambivalencije: je li protagonistica psihički podrovana i na rubu sloma, što je rezultat obiteljskoga nasljeđa i utjecaja velegrada na njezinu psihu ili je uistinu na tragu razrješavanja zločina iz prošlosti?
Gledatelj nažalost od početka shvaća da je najvjerojatnije točan odgovor na drugo pitanje te nije teško nazrijeti koji od likova u suvremenosti predstavlja stariju inačicu lika iz šezdesetih godina. Također sam odnos prošlosti i sadašnjosti počinje se odvijati prebrzo pa ostavlja dojam stanovite nemotiviranosti. Karakter Sandie scenaristički je nedovoljno profiliran, sveden na tip, a lik Eloise povremeno ostavlja dojam da je koncipiran na općim mjestima. Posljednja noć u Sohou veliki naglasak stavlja na stil – poigravanjem tamom i napadnim osvjetljenjem, ekspresivnom montažom, no pokazuje dramaturške propuste i nedosljednosti, koje stilizirana režija ne uspijeva prikriti.
Unatoč određenoj dozi predvidljivosti, redatelj i suscenarist Edgar Wright, u čijoj je filmografiji Posljednja noć u Sohou ponešto neobično ostvarenje s obzirom da je poznat ostao prema stripovskim ekranizacijama (Ant-man), horor komedijama (Shaun of the Dead) te akcijskim komedijama (Baby Driver), uspijeva efektno uobličiti cjelinu. Vješto je stilski diferenciran ponešto tmuran i sterilan svijet protagonistice u suvremenosti s efektno rekreiranim, blještavim i raskošnim šezdesetim godinama, gdje u prvoj sceni susrećemo veliki billboard-plakat filma Thunderball (1965) Terenca Younga sa Seanom Conneryjom u ulozi Jamesa Bonda. Psihički rascjep te ambivalentnost u tumačenju događaja dobro su evocirani fantazmagoričnim audiovizualnim uobličavanjem, gdje prodorna i neonska svjetla te napadni zvukovi neprestano upućuju da smo suočeni s pomaknutom inačicom stvarnosti. Pritom Eloise, u vrlo dobroj glumačkoj kreaciji Thomasin McKenzie koja naglašava njezino neiskustvo, naivnost te nevinost, vizualno sve više nalikuje na dvojnicu iz prošlosti. Wright dobro postavlja prizore u kojima aspekti prošlosti prodiru u svakodnevnicu protagonistice te ih pritom tretira kao aspekte unutarnje fokalizacije, čime ponovno stvara dojam ambivalentnosti. Gledatelj nije sposoban jasno razlučiti je li protagonistica zaista psihički opterećena ili ima određenu vrstu vizija.
Film stvara korelaciju između Sandie i protagonističine majke kako bi postavio suptilnu feminističku kritiku. Pokušaj Eloise da spasi Sandie izmješteno je i naknadno nastojanje da se suoči s traumom gubitka majke te je spasi od zlog i dekadentnog Londona koji joj je uništio dušu. Duhovi ubijenih muškaraca, koji od Eloise traže u završnici da kazni ubojicu, a ona to odbija te time izravno opravdava njezino djelovanje, sugerira zasluženost kazne zbog ponašanja naspram žena.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. studenog 2021.
