Sjetna priča o otuđenju presvučena velom apsurda
Svinja (Pig), red. Michael Sarnoski, 2021.
-
Nicolas Cage se nekim čudom prometnuo u ultimativnu akcijsku zvijezdu devedesetih godina prošloga stoljeća, ponajviše zbog nastupa u ispraznim akcijskim filmovima iz produkcije Jerryja Bruckheimera te pod redateljskom palicom Michaela Baya i ostalih videospotovskih mu suputnika (The Rock, Con Air, Gone in 60 Seconds), iako mu se znao zadesiti i dobar film poput Face/Off (1997) Johna Wooa. Nažalost, povijest je pokazala da je vijek akcijskih zvijezda podosta kratak: tinejdžeri brzo odrastaju, a oni novi nalaze druge, sebi prikladnije idole. U novom stoljeću Cage postaje hiperproduktivan glumac, no to mnoštvo filmova nije pratila kvaliteta jer su posrijedi mahom bila ostvarenja sumnjive i trećerazredne produkcije, koja su izravno išla u DVD ili kablovsku distribuciju te su bila namijenjena krajnje nezahtjevnim gledateljima, kojima je ime Nicolasa Cagea u svijesti ostalo urezano kao respektabilna glumačka pojava. S druge strane, Oscar za najbolju glavnu mušku ulogu u Napuštajući Las Vegas (Leaving Las Vegas, 1995) Mikea Figgisa donekle je dvojben jer, budimo sasvim iskreni, Cage je podosta bezizražajan glumac, odnosno ograničene facijalne ekspresivnosti, koji katkad odaje dojam da iz filma u film glumi jednu te istu osobu sa svojim manirističkim tikovima i psećim pogledom.
U moru ostvarenja koje je naštancao posljednjih petnaestak godina, koja spomena vrijedna nisu, s vremena na vrijeme se dogodi da glumac potrefi odabrati dobar projekt, koji odgovara njegovim ograničenim izvedbenim sposobnosti te iza kojega stoji sposoban redatelj. Nedavno se to dogodilo s hvaljenim uratkom Mandy (2018) Panosa Cosmatosa, a sada i s recentnim filmom Pig (2021) redatelja debitanta i scenarista Michaela Sarnoskoga, na kojem je Cage potpisan i kao jedan od mnoštva producenata.Priča prati nekad slavnoga chefa iz Portlanda Robina Felda (Nicolas Cage) koji se povukao u osamu te skromno i gotovo bez osnovne infrastrukture živi u šumi sa svojom svinjom te preživljava prodajom tartuta za otmjene klivlandske restorane putem mladog i neiskusnog posrednika Amira (Alex Wolff). Jedne noći nepoznati napadači provaljuju u kolibu, onesposobljuju protagonista te otimaju svinju, pa Rob kreće u potragu za životinjom klivlendskom restoranskom scenom te njezinim podzemljem.
Ovako prepričana priča, a s obzirom na trenutačnu glumačku popudbinu Cagea, mogla bi gledatelja navesti na zaključak da je posrijedi nekakva suluda fabularna kombinatorika u kojoj će se protagonist beskućnik pretvoriti u osvetnika iz pakla te se krvavo obračunati sa svakim tko se ogriješio o njegova kućnoga ljubimca. Pig bi prema tom nahođenju bio nešto poput Dead Wish, ali povezan s problematikom prava životinja. Kada se fabula počne zahuktavati, na trenutke zaista djeluje da će se predviđeno dogoditi, no potom priča skreće na neke sasvim druge kolosijeke, koji su više dramski intonirani te prožeti simbolizmom, gdje se ukrštavaju intimna studija, propitivanje društvenoga snobizma i isticanja socijalnog statusa te empatije.
Amir, kao Robova jedina veza s civilizacijom, sugerira protagonistu da kupi drugu svinju te je obuči za traganje za tartufima, čime će jednostavno riješiti problem, što on odbija tumačenjem da bi novi trening oduzeo puno vremena. Suzdržani Rob, koji se kloni ljudi te iznošenja vlastite prošlosti i emocija, ipak u jednom trenutku priznaje da mu svinja ne znači puno zbog tartufa jer i sam zna kako otkriti gdje se nalaze, nego je životinju zaista volio kao njemu ravnopravno biće, s kojim je dijelio život. Time se Pig promeće u priču o čovjekovu odnosu naspram životinja, njihovom tretmanu, empatiji i suživotu, prilikom čega dolazi do oblikovanja karakterne studije. Životinja je jedino stvorenje do kojega je protagonistu istinski stalo pa njezin nestanak predstavlja gubitak emocionalnog i egzistencijalnog uporišta. Kako se priča bude razvijala, shvatiti ćemo da Rob ima više zajedničkoga sa svinjom nego s ljudima s kojima je nekada bio u interakciji. Svinje su vrlo inteligentne životinje, koje čovjek tretira s predrasudama kao prljave i masne, o čemu svjedoče brojne usporedbe i fraze koje ljudi vole upućivati drugima po pitanju njihove (ne)čistoće i tjelesne debljine. Redatelj navedeno izokreće pa se protagonist gotovo pretvara u ljudsku svinju kako bi se propitao ljudski tretman životinje te općenito odnos ljudske vrste i drugih životinja.
Nije teško primijetiti da je priča filma jednostavna, gotovo anegdotalna, no Sarnoski je uspijeva dobro oblikovati. Radnja je kratka te se brzo odvija, strogo linearno-kronološki, usredotočena strogo na sadašnji trenutak te iskustva protagonista, zaogrnuta velom apsurdnosti i surealnosti te presvučena velom sjete, što se neprestano podcrtava u vizualnom sloju ostvarenja. Cage je izvrsno dočarao društvenog otpadnika po svojoj volji, zapuštenog, prljavog i krvavog, koji bez imalo obzira prolazi kroz mondenu i snobovsku restoransku scenu Clevlanda. Kreacija mu je rijetko smirena i odmjerena, odiše melankolijom i upornošću, lišena glumčeva poslovičnoga preglumljivanja.
Zašto se protagonist povukao u osamu, osim možda zbog smrti supruge, nikada ne saznajemo, što uostalom za razumijevanje lika i njegovih postupaka nije niti bitno, no ostaje dojam kako je Rob postavljen kao opreka današnjem materijalističkom i individualističkom društvu. Naspram njega mladi Amir ima ambiciozne aspiracije vezane uz dokazivanje kako ocu tako i svom okruženju te poslovnom uspjehu. Njegov moderan i sterilan stan, bijesan automobil kao statusni simboli, pomno dotjerana vanjština, kao i motivacijske sugestije koje si izgovara pred ogledalom, ukršteni su sa strašću prema klasičnoj glazbi, što bi trebalo odavati osobu profinjena ukusa te visokog životnog standarda, koja vješto probija svoj put kroz kapitalističko društvo i njegove imperative. Rob je Amirov antipod te prljav i krvav djeluje kao strano tijelo u stranom prostoru, što se eksplicira u odlično postavljenoj sceni u restoranu gdje razgovara s vlasnikom i chefom te mu potom počne dijeliti životne lekcije o artificijelnosti i ispraznosti njegova života.
Robova šetnja Clevlandom postavljena je kao surealan izlet tijekom kojega gledatelj shvaća da protagonist nije ništa izgubio vlastitim, namjernim otuđenjem od svijeta.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. studenog 2021.
