Suptilno prikazana oprečna poimanja rase i klase
Passing, red. Rebecca Hall, Ujedinjeno Kraljevstvo, Netflix, 2021.
-
U svom redateljskom prvijencu britanska glumica Rebecca Hall (Vicky Cristina Barcelona, Forst/Nixon) odlučila je adaptirati kompleksan roman Passing američke autorice Nelle Larsen. S obzirom na vrijeme objavljivanja – dakle kraj dvadesetih godina prošloga stoljeća, posrijedi je iznimno hrabro ostvarenje koje je seciralo onodobne rasne odnose, a samo je značenje naslova upućivalo na proces u kojem se osoba jedne rase pretvara da je pripadnik/pripadnica druge rase. Larsen je napisala svega dva romana, no ovaj joj je priskrbio istaknuto mjesto u povijesti književnosti Sjedinjenih Država.Roman započinje slučajnim njujorškim susretom nekadašnjih prijateljica Irene (Tessa Thompson) i Clare (Ruth Negga), koje dijele zajedničku osobinu – svjetlije su puti. Prva je pritom politički osviještena te djeluje u udruženju koje se bori za prava Afroamerikanaca. Njezin buržujski dom u dobrom kvartu s kućnom pomoćnicom Zu (Ashley Ware Jenkins), brak s doktorom Brianom (Andre Holland) i dvoje lijepo odgojene djece sugeriraju da su se Redfieldovi asimilirali u srednjoklasne bjelačke norme. Clare se pak pretvara da je bjelkinja te završava u braku s bogatim bankarom iz Chicaga Johnom (Alexanders Skarsgard), koji otvoreno prilikom susreta s Irene iskazuje svoje uskogrudne i rasističke stavove te se posprdno odnosi naspram činjenice da mu je, kako sam kaže, supruga kroz godine poprimila nešto tamniju nijansu kože. Iako dvije žene pripadaju sasvim različitim svjetovima, Clare sve više biva opčinjena privatnim i društvenim životom prijateljice, koji doživljava autentičnim, neposrednim i iskrenim, za razliku od vlastite egzistencije ispunjene prijetvornošću i lažima.
.jpg)
Passing sadrži minimum radnje, no iznimno je dinamično i psihološki uvjerljivo djelo, čija se naracija odvija nenametljivo i strogo temporalno-sukcesivno kako bi se naglasak stavio na protagoniste. Redateljica i scenaristica Hall uspjela je likove u malo poteza uvjerljivo okarakterizirati s nizom upečatljivih detalja. Kroz odlično oblikovane dijaloge vješto je u relativno kratkom vremenu trajanja istaknula njihove stavove, promišljanja i emocije. Gledajući film, odmah uočavamo da protagonisti ujedno predstavljaju i specifične društvene tipove. Irene odlučuje ostati na putu autentičnosti te se zalagati za društvenu i političku emancipaciju svoje rase naspram bjelačkih predrasuda i rasizma te u tome bilježi podosta uspjeha. Postaje respektabilna pripadnica svoje zajednice. Kako sam ranije naveo, njezino okruženje to i pokazuje. Međutim, znači li to ipak da je njezina autentičnost jednim dijelom trebala biti žrtvovana da bi se mogla asimilirati u bjelački buržujski kontekst? Primjerice, nakon što joj prijateljica kaže da šalju kćer u internat u Švicarskoj, protagonistica se pita, te promišljanje iznosi suprugu, bi li mogli i oni najstarijega sina poslati na školovanje u inozemstvo.
S druge strane, Clare živi u potpunosti neautentično, što predstavlja odabir iz pukoga oportunizma, odnosno želje za lagodnim životom i dobrim društvenim pozicioniranjem. Kako se priča razvija, Irene će sve više progoniti misao, pa i ljubomora, da njezin suprug gaji možda preveliku naklonost naspram prijateljice. Otvorenim ponovno ostaje pitanje je li Brianova očigledna, neosporna fascinacija rezultat fizičko-karakternih osobina Clare ili je posrijedi izmješteno zanimanje za bjelačku ženu i sve ono što ona društveno predstavlja. Istovremeno, za razliku od angažirane, ozbiljne, katkad gotovo puritanski krute supruge, ona ostavlja dojam spontanosti, živosti, duhovitosti, neposrednosti, koje očito u nezadovoljavajućem braku mora susprezati. Hall, na tragu predloška, otvara brojna pitanja u kojima se, kako je evidentno, isprepleću rasno, klasno i tjelesno te odnose među likovima povezuje suptilnim i višeznačnim nitima na koje nema jednoznačnih odgovora.
Stoga odabir crno-bijele fotografije nije niti malo slučajan, napose činjenica da prevladavaju nijanse sive. Direktor fotografije Eduard Grau (A Single Man) često poseže za zrnatom strukturom slike koja cjelini daje osobitu patinu, te dolazi do poigravanja fokusom – ne samo da bi se naglasili različiti položaji i stavovi protagonista, nego i nemogućnost da se njihovi životi ukrste u jednu cjelinu. Iako inicijalno priča postavlja naoko izrazito dijadnu strukturu u kojoj su položaji likova isključivi – ili jedno (crno) ili drugo (bijelo), što je pogrešno sugerirano i efektnim plakatom ostvarenja, redateljica nastoji postići suprotan učinak korištenjem crno-bijele fotografije te dekonstruirati binarnu opoziciju. Ne samo da odnosi među likovima nikada nisu jednoznačni, nego odabir fotografije, podosta izblijedjele, zamagljuje i rasne razlike među protagonisticama. Pisac Hugh Wentworth (Bill Camp) u jednom trenutku pita Irene može li izravno primijetiti da je osoba koja se predstavlja kao bijelac/bjelkinja zapravo Afroamerikanac/Afroamerikanka, na što ona odgovara niječno. Stoga fotografija umjesto da oštro suprotstavlja, zapravo zamagljuje, sugerira nijanse, ono neuhvatljivo te upućuje da su protagonistice možda više međusobno slične i isprepletene nego što su oprečne. Kako nudi vizualno manje podataka, usmjerava nas da pažnju usmjerimo na likove, njihove karaktere i odnose.
Odabir formata također je znakovit, posrijedi je 1.33:1, koji je omogućio da se više istakne kompozicija kadrova te stavi naglasak na karaktere, pa stoga i prevladavaju planovi lika. Passing nije film djelovanja nego djelo o stavovima i situacijama, pa je stoga odabir formata funkcionalan te pridonosi isticanju odličnih glumačkih izvedbi Tesse Thompson (Creed I, Creed II), Andrea Hollanda (Moonlight, Selma) i Ruth Negge (12 Years a Slave, Ad Astra, Loving). Primjerice, mimikom, gestama, facijalnom ekspresivnošću Thompson i Negga izvrsno su dočarale opreku suzdržanosti i spontanosti. Istodobno ovaj format reducira širinu i kontekst te iz današnje perspektive djeluje podosta skučeno, pomalo klaustrofobično, što ujedno predstavlja društveni komentar na položaj likova, ali i međusobne, čvrste odnose troje temeljnih karaktera. Format i boju također možemo shvatiti i kao referencu na filmove iz desetljeća u kojem se radnja uratka odvija.
Passing je vješto izveden redateljski debi koji sugerira da bismo u budućnosti mogli očekivati još poticajnih ostvarenja Rebecce Hall.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 11. studenog 2021.
