Intimistički sofisticiran, zreo i odmjeren naslov

Plavi cvijet, red. Zrinko Ogresta, Hrvatska, Srbija, 2021.



  • Alegorijska interpretacija ove bazno realističko-naturalističke slice of life drame, crtice o egzemplarnom uzorku života i banalno-obične, bezdogađajne svakodnevice njegove ženske fokalizatorice i bliskih joj ljudi (nastale prema poznatoj kazališnoj inačici Drama o Mirjani i ovima oko nje jednog od najrenomiranijih, a bogme i svjetski najizvođenijih domaćih dramatičara – čehovljanski pronicljivog i suptilnog psihologijskog seciratelja Ivora Martinića) može se čitati kako u ključu viktorijanske floriografije, jednako tako i u onom jenskih ranoromantičara i poglavito Novalisa.

    Kod prvog, naime, cvijeće se ovisno o vrsti, ali i boji – u konkretnom slučaju riječ je o neimenovanom plavom cvijetu iz naslova, onodobno (a i danas) smatralo idealnim, neverbalnim i diskretnim transmiterom prenošenja poruka i izražavanja osjećaja; kod potonjeg/-ih pak, upravo plavi cvijet postaje ne samo simbolom nadahnuća nego i transcendentalne metamorfoze odnosno dostižne dostojanstvenosti svake ljudske osobe.



    Upravo to su stavke koje redatelj Ogresta prezentira kao nagovještaj i dvaju temeljnih provodnih motiva filmskog djela – komunikacije i poglavito (nepovratnog) nedostatka iste, odnosno potrebe pokušaja postizanja ispravne recipročne dinamike, zdravog ekvilibrijuma između nutarnjeg i izvanjskog svijeta individue, u ovom slučaju sredovječne Mirjane koja apatično, michauxovski prolazi kroz život ne sudjelujući u njemu, dok joj odnosi s najvažnijim osobama u životu – majkom i kćeri (ali i bivšim suprugom te sadašnjim ljubavnikom), isklizavaju iz ruku.

    Trenutak Mirjaninog prosvjetljenja, osvještavanja vlastitih dvostrukih mjerila ili možda naslijeđenih obiteljskih obrazaca koji se prenose generacijski – bivšem suprugu zamjera nevjeru a i sama čini isto supruzi svog sadašnjeg ljubavnika; majci zamjera nedovoljnu potporu pri vlastitom odrastanju a isto čini vlastitoj kćeri ne dajući joj vjetar u leđa pri njenim interesima, moment je uvida i preokreta u osobnosti koji pruža nadu u kvalitetniji život i ispravnije buduće odluke, potaknute upravo rečenim plavim cvijetom, nositeljem simbolike onog mitskog mu srodnika namijenjenog odabranima – pa iako je možda riječ samo o skromnoj cikoriji, ona ovdje postaje elizejski asfodel, poticatelj dubokih korjenitih promjena u psihi.



    Martinić i Ogresta režijski-konceptualno donose ih po mikelighovsko-bergmanovsko-sirkovskim komorno-(melo)dramatskim parametrima, evocirajući ozračje egzistencijalne degradacije, demotivirajuće rezignacije, destruktivne apatije, ustrajne melankolije; problematizirane prepreke u komunikaciji podcrtavajući zvukovnom repetitivnošću (govor se često ponavlja, dijalozi likova trivijalni su a ono važno nikad ne izgovaraju) i produkcijskim dizajnom, očitovanim fizičkim preprekama pred indiferentnom, östlundovski postavljenom kamerom Branka Linte (zidovi, pregradna vrata s naljepnicama…) dugih sporih kadrova.

    Ipak, u kazalištu besprijekorni, Martinićevi dijalozi na filmu sporadično gube na životnosti; već tradicionalno nekonvencionalan i iznenađujuć odabir glumaca kod Ogreste pak, koliko god je pun pogodak kod low-key vrsne Vanje Ćirić i talentirane mlade Tee Harčević, jednako tako strši kod Anje Šovagović Despot, budući da ista isuviše uživa status dive u općoj percepciji te je teško suživjeti se s njome u liku obične žene u toksičnoj obiteljskoj dinamici prepunoj mikro-agresija i nametanja vlastitih parametara; dvojben je i nesporno efektan, no pomalo ipak over-the-top i sentimentaliziran završetak s barem rečenicom-dvije viška u finalnom dijalogu Mirjane i majke.

    Tako, i uz poneke zamjerke, Plavi cvijet minimalističan je i pitak, intimistički sofisticiran, zreo i odmjeren naslov, naizgled skroman i nenametljiv – baš poput naslovnog cvjetka, pa i ako nije najbolji film Ogrestina opusa (čitaj: Projekcije, 2013., s još jednom upečatljivom protagonisticom, domaćom Yolande Moreau – Jelenom Miholjević), svakako je u samom vrhu (Tu, 2003; Iza stakla, 2008), pronoseći temeljnu misao Jesenje sonate (Höstsonaten, 1978): „Majka i kći – kakva užasna kombinacija osjećaja frustracije i destrukcije“.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 25. listopada 2021. 

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji