Prolazno filmsko ostvarenje labave scenarističke podloge i profilacije likova

Ne diši 2 (Don´t breathe 2), red. Rodo Sayagues, SAD, 2021.

• 
  
  Filmofili i oni uvijek željni napetog filmskog štiva nerijetko navode film Ne diši (Don't breathe, 2016) kao uspješnicu u žanru trilera/horora. Radnja toga filma, naime, vrti se oko troje prijatelja koji odlučuju provaliti u kuću slijepoga starca, no njihova u detalje neosmišljena provala ne polazi po planu, a susret s običnim slijepcem ne djeluje više kao bezazlen nego se nađu u svojevrsnoj zamci iz koje se ne mogu izbaviti. Uz to što film obiluje napetim scenama, donosi i neočekivano otkrivenje pri kraju samoga filma, što (p)ostaje faktor iznenađenja i jedan od elemenata zbog kojeg je film redatelja Fedea Alvareza ostao zabilježen kao vrlo dobar sa solidnom prodajom na kinoblagajnama – s budžetom od otprilike 10 milijuna zaradio je gotovo 158 milijuna američkih dolara, s time da u Hrvatskoj nije bio prikazivan u kinima.

  Nakon uspjeha filma na kinoblagajnama i solidnih kritika, koscenarist Rodo Sayagues odlučuje se okušati i u redateljskoj ulozi u njegovu nastavku, odnosno drugom dijelu filma koji nosi jednostavan naziv Ne diši 2 (Don't breathe 2). Koscenarist na drugom filmu, uz Sayaguesa, je prijašnji redatelj Fede Alvareza producenti su Alvarez, Sam Raimi i Robert Tapert. U glavnoj je ulozi još jednom Stephen Lang koji je utjelovio slijepoga starca Normana Nordstroma, a sporedne uloge potpisuju Madelyn Grace i Brendan Sexton III. Drugi dio filma imao je budžet oko 16 milijuna, a zasad je zaradio oko 47 milijuna američkih dolara, što je relativno dobro s obzirom na još uvijek pandemijsku situaciju, no i na druge, veće hitove u kinima koji ipak imaju veću promociju pa i, jasno je, privlače i više publike.
  
  

  Radnja filma Ne diši 2 započinje osam godina nakon događaja u prvome dijelu filma, a postupno saznajemo i što se dogodilo na samome kraju prvoga filma i kako je slijepi starac, veteran Norman završio s jedanaestogodišnjom Phoenix o kojoj se brine. Na samom početku jasno je vidljiv odnos starca prema djevojčici koja nema preveliku slobodu, prijatelje, ne pohađa školu i vrijeme većinom provodi kod kuće. Jedina joj je nada rendžerica Hernandez koja i nagovara starca da pusti djevojčicu s njom u grad. Taj jedan odlazak u grad i mali izlet, za djevojku otkrivanje svijeta socijalnih odnosa i druženja s vršnjacima, promijenit će tijek njihovih života i pretvorit će njihovu kuću u doslovno ratnu zonu i obrambeni prostor gotovo labirintskog oblika kojim se vješto provlače i kojim pokušavaju pobjeći od provalnika/otmičara. Djevojčica kasnije saznaje od otmičara pravu istinu o svojem podrijetlu, no isto tako i sama se postupno uvjerava koje su zapravo njihove prave namjere.

  Naracija filma je linearna, a pokoji narativni izlet u prošlost služi kao poveznica i/ili pojašnjenje sadašnjega stanja. S obzirom na radnju filma, jasno je kako se radi o žanrovskim obrascima trilera s manjim elementima horora. Takva žanrovska partitura, jasno je, diktira i srednji/brži ritam koji se ostvaruje u napetim scenama potjere i borbe između dvaju suprotstavljenih strana, od kojih starac u ovom slučaju predstavlja onu dobru stranu. U kontekstu određenja likova kao crno-bijelih, odnosno dobrih i zlih, zanimljiva je takva scenaristička progresija, obrat i/ili smjer shvaćanja vezan za gradbu lika starca koji, uzimajući u obzir prvi dio filma u kojem ostaje upamćen kao negativac, u drugome dijelu postaje gotovo pa pozitivan lik.
  
  

  Ipak, u odnosu među sporednim likovima, opipljiv je dramaturški vapaj za boljom profilacijom i motivskom podlogom. Naime, dok je slijepi starac još koliko-toliko dostatno gledatelju pojašnjen, sporedni likovi nisu posve motivski određeni niti je posve pojašnjen njihov neobičan i pomaknut cilj. Treba spomenuti i da su uloge starca Normana Stephen Lang i djevojke Poenix Madelyn Grace iznijeli vrlo dobro.

  U kontekstu žanrovske podloge, treba naglasiti sam početak i prvi dio filma koji se odvija u jednom prostoru – obiteljskoj kući – i koji je izveden vrlo dobro. Naime, dio s provalom poprima okvire vrhunske potjere u obiteljskoj kući, koja funkcionira kao bojište gotovo labirintskoga oblika. U takvom, za protagoniste poznatom interijeru svaki korak i svaki zvuk pojačava dinamičnost i napetost koja je cijelo vrijeme prisutna. Upravo zvučna komponenta koja je u tome dijelu naglašena, poveznica je s prvim filmom i sa samim nazivom filma koji (do)značava funkciju i važnost osjetila, no ipak je u prvome dijelu znatno naglašenija.
  
  

  Zagrebemo li malo ispod površine, posve je jasno da se na temelju uspjeha filma iz 2016. godine odlučilo napraviti nastavak koji je, nažalost, rezultirao samo prolaznim filmskim ostvarajem. Dobro su izvedene napete i dinamične scene potjere i borbe, s naglaskom na prvu polovicu filma, no primjetno je labava scenaristička podloga. Film je, čini se, napravljen samo kako bi se publici dao dinamičan i napet nastavak – koji u ovome slučaju gledatelji neće imati po čemu previše pamtiti. 

  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 22. listopada 2021.

Piše:

Ervin
Pavleković