Nedostatak fabularnog štofa u prepoznatljivom artističkom štihu

Sluškinjina priča (The Handmaid´s Tale), red. Elisabeth Moss, SAD, 2021.

• 
  
  Kad se prva sezona Sluškinjine priče počela prikazivati 2017. godine, izazvala je valove oduševljenja – kako među kritikom, tako i publikom. Serija autora Brucea Millera odlikovala se onim što Elana Levine i Michael Z. Newman u svojoj knjizi Legitimating Television: Media Convergence and Cultural Status nazivaju kinematografizacijom i legitimacijom televizije, ali u najradikalnijem smislu. U jeku najgoreg trampizma, američke retradicionalizacije te napada na ženska reproduktivna prava, istoimeni roman Margaret Atwood, inače objavljen 1986. godine, ponovno se učinio aktualnim. Distopijsko djelo zamišljalo je pretpostavljenu budućnost početkom dvadeset i prvoga stoljeća kada su Sjedinjene Američke Države pretvorene u fašističku teokraciju nazvanu Gilead, strogo temeljenu na biološkom esencijalizmu, prema kojemu je primarna ženska funkcija rađanje, briga za dijete, kao i privatnu sferu. Tematika i problematika kojom se roman bavi osuvremenjena je referencama na suvremeno doba i njegove stranputice, što je seriji jamčilo visoku razinu društvene relevantnosti.

  Pristup temi također je odavao da Miller i suradnici doživljavaju projekt vrlo pretenciozno i prestižno, što je svakako išlo ruku pod ruku s težnjama televizije da se legitimira kao ozbiljan medij koji će provocirati društvene polemike te proaktivno djelovati u socijalnoj areni, secirajući aktualnu problematiku oko koje se vode rasprave u javnoj sferi. Osim što je nastojala privući ozbiljniju i zahtjevniju publiku, serija je u prvoj sezoni postavila vrlo specifičan vizualni rukopis, koji u najmanju ruku možemo nazvati pretencioznim. Tako ju je obilježila impresivna produkcija, poigravanje osvjetljenjem i kolorističkim simbolizmom, maštovito korištenje audiovizualnih strategija u svrhu postizanja unutarnje fokalizacije, pedantna kompozicija kadrova, neobični kutevi snimanja kako bi se naglasila psihološka stanja i proživljavanja likova, ali i izobličena stvarnost autokratske države. Navedeno je izravno odavalo težnju da se rafiniranim postupcima i principima audiovizualnog uobličavanja serija primakne dosezima kino-filma do te mjere da je gledatelj s vremenom i s pravom počeo osjećati kako je to postalo svrhom samo sebi.
  
  

  Roman Margaret Atwood bio je subjektivna ispovijed protagonistice ograničenog uvida u svijet oko sebe, što je korespondiralo s njezinom društvenom, ekonomskom i političkom marginalizacijom. Ujedno je predstavljala tip prosječne žene, nikako akcijske junakinje ili buntovnice, koja je nevoljko prihvaćala situaciju u kojoj se nalazi jer je smatrala da treba preživjeti, a odupirala joj se sitnim subverzijama. Nije teško zaključiti da književni predložak nije nudio mnogo fabularnoga štofa, a i koncept glavne protagonistice nije nešto što bi moglo zaintrigirati suvremenog američkog gledatelja i/ili gledateljicu, navikle na akciju i pustolovinu. Navedeno je donekle u prvoj sezoni kompenzirano prkosnim i antipatičnim nastupom Elizabeth Moss, koja je s vremenom postala odveć maniristična u svojoj glumi.

  Nakon što je priča romana iskorištena u prvoj sezoni,trebalo je krenuti dalje s protagonističinim nedaćama. Veliki kritičarski i komercijalni uspjeh prve sezone jednostavno je diktirao nužnost da se dogodovštine Fredove/June Osborne i njezinih supatnica moraju nastaviti u nezavidnom okruženju Gileada.

  Bruce Miller i njegovi scenaristički kolege stoga su trebali pustiti mašti na volju i osmisliti nove zaplete koji će nastaviti tamo gdje je priča romana stala, a danas više nismo sasvim sigurni je li to ili nije bila dobra ideja. U drugoj sezoni navedeno se pretvorilo u torture porn, prigovor koji je seriji često upućivan, gdje je glavna protagonistica, a i poneke sporedne, izložena svim zamislivim i nezamislivim torturama, koje se prikazuju u detalje gotovo fetišističkom fascinacijom i ustrajnošću. U trećoj sezoni, umjesto da napusti ogavnu državu, June Osborne odlučuje ostati pa neprestano biva podložna uhićenjima i (samo)oslobođenjima. Već u ovom segmentu priče se junakinja počinje pretvarati u punokrvnu akcijsku junakinju, a ovaj koncept lika vrhunac doživljava u recentnoj četvrtoj sezoni.

  Kako je Sluškinjina priča napredovala kroz sezone, tako je njezina kvaliteta progresivno opadala, a navedeno je najuočljivije upravo u posljednjem izdanku, koji gotovo da ne donosi ništa novoga. Štoviše, poprilično svjedoči o kreativnom zamoru scenarističkoga tima. June ponovno prkosi režimu, što svojim subverzivnim djelovanjem a što facijalnim ekspresijama, zatim se malo skriva, pa biva ulovljena, da bi ponovno pobjegla. Usput se vrlo očigledno pretvara u opasnu osvetnicu kojoj je cilj poslati Gilead k vragu. Nije da monstruozna država to nije zaslužila, ali neuvjerljivo tvrdoglavo inzistiranje na ostanku u autoritarnom paklu jednostavno motivacijski ne drži vodu.

  Scenaristi sve teže osmišljavaju i razvijaju priču/priče, pa epizode imaju odveć praznoga hoda u nedostatku fabularnog štofa. Kada protagonisti ne bježe te ne čine diverzije, pričaju, odnosno previše razgovaraju. Kad se umore od pričanja, ubacuju se analepse koje fingiraju njihova sjećanja na prijašnje živote te žele sugerirati trenutno im stanje emocija. Treća epizoda naslovljena The Crossing, koju redateljski potpisuje upravo Elizabeth Moss, izvrstan je primjer pretjeranog razvlačenja radnje u nedostatku koncizne priče epizode. Traje nešto više od beskrajnih šezdeset minuta te prikazuje psihičko i fizičko mučenje kroz koje June prolazi ne bi li otkrila vlastima gdje se skrivaju odmetnute sluškinje. Između prizora torture, u kojima se sada ipak pazi da ne postanu odveć eksplicitne, ponovno imamo nepregledne razgovore. Navedeno je primjetno i na razini sezone, gdje se malo toga događa a većinom se reciklira viđeno, pa se konkretniji pomaci događaju tek pri kraju iste.
  
  

  U audiovizualnom sloju Sluškinjina priča uporno i dalje nastoji njegovati prepoznatljivi artistički štih, no sada on djeluje kao nastojanje da se prikriju sadržajni nedostaci, pa time gubi svoju funkciju.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 11. listopada 2021.

Piše:

Dejan
Durić