Teške sudbine afroameričke zajednice kroz vizualno izrazito dotjeranu prizmu

The Underground Railroad, red. Barry Jenkins, SAD, 2021.

• 
  
  Podzemna željeznica odnosi se na razvijenu mrežu protivnika robovlasničkog sustava i protoaktivista u Sjedinjenim Američkim Državama, koji su u godinama prije Građanskoga rata potajice pomagali odbjeglim robovima da se prebace na sjever države ili u Kanadu, gdje su bili izvan dosega lovaca na glave. Posrijedi nije bila prava željeznica, nego se naziv rabio u metaforičkom smislu. Sudionici su mahom koristili željezničke termine za označavanje svojih tajnih planova i ruta, pa su postojale željezničke linije, postaje i kondukteri. Posrijedi je bio tajni jezik kojim su se sporazumijevali u nastojanju da ne pobude sumnju te pomognu ljudima u nevolji.

  Ovaj intrigantan aspekt američke povijesti postao je predmetom obrade hvaljenog romana The Underground Railroad Colsona Whiteheada, izdanoga 2016. godine. Djelo je ubrzo nakon objavljivanja postiglo veliki kritičarski uspjeh, završilo je na nekoliko lista najboljih proznih ostvarenja objavljenih u prvim dvama desetljećima ovoga stoljeća te je u konačnici osvojilo Pulitzerovu nagradu.
  
  

  Priča romana prati odbjeglu robinju Coru u nastojanjima da se nakon odlaska iz Georgije domogne sjevera te tamo nađe mirno i sigurno utočište u osvit Građanskoga rata. Fabula time prati logiku protagonističina izmještanja od spomenute Georgije preko Južne i Sjeverne Karoline, Tennesseeja, Indiane te otvorena odlaska na američki zapad. Svaka od država jedna je postaja na njezinu tegobnom i mukotrpnom putu koji ispisuje povijest rasnih odnosa u devetnaestostoljetnom SAD-u. Protagonistica se svugdje suočava s više ili manje eksplicitnom idejom bjelačke superiornosti, a u pozadini njezine potrage iscrtavaju se sudbine brojnih sporednih likova s kojima je bila ili je tek stupila u interakciju. Time Corina priča postaje višeglasna jer uključuje elemente tuđih života i daje im mogućnost da se artikuliraju, ocrtavajući širi kontekst i užase američkog rasizma. Posebice je instruktivan segment koji se odvija u Tennesseeju, koji upečatljivo progovara o odnosu kolonizatora naspram indigenističkoga stanovništva te njihovom sustavnom i bešćutnom istrebljivanju.

  S obzirom na razveden zahvat predloška, za pretpostaviti je kako roman nije bio podesan za cjelovečernju igranofilmsku adaptaciju. S druge strane, novo zlatno doba dalo je televiziji prestiž pa se relevantna društvena problematika preselila u taj medij. Whiteheadov roman izašao je u trenutku kada su Sjedinjene Države ponovno počeli potresati rasistički skandali i rasni nemiri te društveno angažirani pokreti kojima je cilj bio upozoriti na negativna iskustva s kojima se Afroamerikanci susreću u svakodnevnom životu. Činjenica jest kako ova država nikad nije odrješito raskrstila sa svojom sramnom rasističkom prošlošću, koja seže još od doba kolonizacije te odnosa naspram tamošnjeg indigenističkog stanovništva. Roman je tako mogao poslužiti upravo za stvaranje paralela i usporedbi između devetnaestostoljetnog i suvremenog socijalnog i političkog konteksta, odnosno rasizma i njegovih patologija. Društvena relevantnost te književno-umjetnički uspjeh predloška stoga se dobro poklopio s težnjama televizijskog medija da pridobije ozbiljn(ij)u i društveno osviješten(ij)u publiku, koja će promišljati o odgledanome te proaktivno sudjelovati u rješavanju društvene amnezije.
  
  

  The Underground Railroad ekraniziran je u formatu limitirane serije od deset nastavaka, čija vremena trajanja variraju od dvadeset do gotovo osamdeset minuta. Spominjem to zato što sugerira specifičan pristup oblikovanju svake epizode. Pošto govorimo o serijalnoj formi, logično je da se iz nastavka u nastavak gradi fabularna i idejna struktura cjeline, no u ovom je slučaju forma mnogo slobodnija, bliža je poglavljima u romanu nego epizodama u seriji. Vješto balansira između autonomije i zaokruženosti te ovisnosti o cjelini; ne nastoji biti koncizna i usredotočena, nego otvara brojne fabularne rukavce ili epizode – što realistične, što antirealistične, čime slaže kompleksan društveno-povijesni mozaik. Priča i dalje prati logiku Corina (Thuso Mbedu) izmještanja, poglavlja često nose naslove geografskih lokacija, no pojedine epizode predstavljaju retardacije. Primjerice, četvrta epizoda The Great Spirit u cijelosti donosi povijest lovca na odbjegle robove Arnolda Ridgewayja (Joel Edgerton); sedma epizoda Fanny Briggs progovara o sudbini protestantske obitelji Martin, kod koje je Cora završila u trećoj epizodi, te otkriva što se dalje događalo s Grace (Michal-Bella Bowman); posljednja otkriva sudbinu Corine majke Mabel (Sheila Atim), da se tek u završnici vratila na priču glavne protagonistice.

  Time dolazi do variranja u ritmu pripovijedanja, boljega balansiranja događajnoga slijeda te odmjerenog iznošenja i seciranja povijesnih užasa. Ipak treba spomenuti da su pojedine epizode predugačke te im se radnja nepotrebno rasteže, kao u slučaju pretposljednje. Serija posvećuje veliku pažnju pričama sporednih likova kako bi dobro društveno i psihološki motivirala njihove postupke te podrobnije ocrtala društveni realizam, što je pozicija s koje je oblikovan i romaneskni predložak, čija je radnja iznesena iz perspektive sveznajućeg pripovjedača. Međutim, to je samo jedan aspekt jer televizijsko ostvarenje povijesni realizam, isto kao i predložak, prerađuje i nadograđuje psihološkim i nadrealnim elementima. Potonji su također korišteni u svrhe psihološkog produbljivanja, ali imaju i ulogu progovaranja o povijesnim tajnama i prijeporima u simboličkom ključu.
  
  

  S jedne strane se eksplicitno i izravno oslikavaju povijesni užasi, nasilje i brutalnost te se gledatelja nastoji izravno suočiti s njima. Kontrapunkt tome čine nadrealni prizori mahom vezani uz kompleks podzemne željeznice. Da bi se istaknula njezina tajnost i tajanstvenost, opasnost koja vreba te velika doza opreza, ostvarenje pribjegava intrigantnom rješenju. Kao što sam na početku naveo, podzemna željeznica metaforičan je naziv jer posrijedi nije bila nikakva željeznica s vlakovima i ostalom infrastrukturom, nego jednostavno sustav pomagača i tajnih ruta kojima su ljudi prebacivani iz robovlasničkih u nerobovlasničke države. Ovdje se nadrealan učinak postiže tako što se uzima nešto što je prenesenoga značenja te se prikazuje u doslovnom smislu. Cora i drugi odbjegli robovi tako silaze u podzemlje, gdje se nalaze stanice, po njih zatim dolazi vlak, no te su scene redovito oneobičajene u odnosu na iskustvenu zbilju. Afroamerički likovi te društveno osviješteni bijelci vide i znaju da željeznica postoji jer su svjesni zla rasizma, za razliku od ostalih bjelačkih likova, koji su o njoj eventualno nešto načuli, no nikad je nisu imali prilike doživjeti. Priznati da nešto takvo postoji značilo bi ujedno da bijelci trebaju priznati da postoji društveno, političko, psihičko i fizičko nasilje koje provode te represivni sustav koji štite jer imaju dobrobiti od njega.
  
  

  Serija predstavlja autorski projekt redatelja Barryja Jenkinsa, ponajviše poznatog po hvaljenim ostvarenjima Moonlight (2016), koji se bavi problematikom afroameričkog queer-identiteta na vizualno intrigantan način, te If Beale Street Could Talk (2018) prema romanu Jamesa Baldwina, čija je radnja smještena u urbano okruženje sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Kao što možemo vidjeti, autora izravno zanima suvremeno urbano iskustvo afroameričke zajednice. Međutim, ne treba iznenaditi što je u The Underground Railroad posegnuo za poviješću, jer se ona neprestano zrcali u sadašnjosti te objašnjava njezine pojedine aspekte. Jenkins je potpuni autor serije: osmislio ju je, režirao, napisao sam ili u suradnji s drugim scenaristima sve epizode, te ju je producirao. Ujedno ona sadrži njegov tipičan zaštiti znak: bavljenje ljudskim sudbinama kroz vizualno izrazito dotjeranu prizmu.
  
  

  The Underground Railroad kao direktora fotografije ima stalnoga redateljeva suradnika Jamesa Laxtona (drugi stalni suradnik je skladatelj Nicholas Britell), čija rafinirana fotografija, poigravanje svjetlosnim efektima i fokusom obilježava seriju te joj na trenutke daje meditativan prizvuk koji je u suprotnosti s eksplicitnim povijesnim nasiljem. Prostorni kontekst je pritom redatelju izrazito bitan te različite lokalitete kojima protagonistica prolazi prikazuje u drugačijem koloritu i svjetlosnom intenzitetu, često u korespondenciji s psihološkim i idejnim slojem priče. Primjerice u osmoj epizodi Indiana Autumn, koja prikazuje idiličnu farmu Valentine na kojoj kao svojevrsnoj utopijskoj komuni žive oslobođeni Afroamerikanci, dana je u gotovo impresionističkom ozračju, za razliku od Tenneessee – Exodus (peti nastavak) koja apokaliptičnom slikovitošću portretira opustošenu zemlju koja postaje metonim otimačine zemlje indigenističkom stanovništvu. Pritom dolazi do poigravanja formatom, jer je većina epizoda snimljena u standardnom HDTV formatu (1.78:1), dok su četvrta, sedma i dio desete snimljene u widescreen formatu (2.31:1) pa se on također prilagođavao idejnim i vizualnim potrebama priče. Navedeno također upućuje na svojevrsnu kinematografizaciju materijala te na veliku pažnju posvećenu promišljanju o formi.
  
  

  U konačnici, bilo bi nepravedno ne spomenuti pojedine odlične glumačke kreacije: Thuso Mbedu u ulozi Core, Sheilu Atim kao njezinu majku Mabel, Lily Rabe kao vjerski revnu Ethel Welles, Arrona Pierrea kao Caesara Garnera te Joela Edgertona kao lovca na robove Ridgewayja, koji utjelovljuje američki bjelački supremacistički mit.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. srpnja 2021.

Piše:

Dejan
Durić