Autorska sagledavanja sadašnjice

ZagrebDox 2021., Međunarodni festival dokumentarnoga filma, 13. - 20. lipnja 2021.; pobjednički filmovi

  • <em>Nizvodno prema Kinshasi</em> (<em>La routepour le Milliard</em>), red. Dieudo Hamadi

    I ove se godine ZagrebDox, Međunarodni festival dokumentarnoga filma, održao izvan uobičajenog termina zbog pandemijskih razloga. Bilo je pogodnije od 13. do 20. lipnja biti s publikom. Donio je 84 filma u dvanaest programa, natjecateljskih i nenatjecateljskih, među kojima i 15 hrvatskih premijernih dokumentaraca. Tematski su bili raznovrsni, ali uvijek u dodiru sa suvremenim događanjima ili pak s novim pogledom na prošla teška zbivanja.

    Autorsko sagledavanje sadašnjice odredilo je redateljevu poetiku i estetiku, pristup odabranoj temi. Budući da su prikazani i dugometražni i kratkometražni dokumentarci, zamijetilo se da ima dosta dobrih kratkih, od dvadesetak minuta, a tri su takva nagrađena. Sažetost i konciznost motiva i tema, te dobro uporabljen filmski jezik, ostavljali su čak jači dojam i jače prenijeli poruku. Jer dokumentarci, unatoč svojim estetskim i umjetničkim kvalitetama, ipak ponajprije donose poruke, pouke, poticaje na promišljanja i djelovanja.

    <em>Moj ujak Tudor</em> (<em>My Uncle Tudor</em>), red. Olga Lucovnicova

    Vrlo snažan, iznimno dojmljiv, s jakim osjećajima, dobro kadriran, živopisan s veoma dobro profiliranim likovima, koji unatoč svemu zrače optimizmom te se predaju pjesmi i plesu usprkos vlastitoj invalidnosti, jest pobjednik ovogodišnjega ZagrebDoxa u Međunarodnoj konkurenciji i dobitnik Velikog pečata, prema sudu stručnoga žirija – kongoanski dugometražni film Nizvodno prema Kinshasi (La routepour le Milliard) redatelja i scenarista Dieudoa Hamadija. Riječ je o žrtvama sukoba Drugog kongoanskog rata iz 2000. godine koje još uvijek traže pravdu.

    Stručni žiri za Regionalnu konkurenciju odlučio je Veliki pečat dodijeliti 20-minutnom autobiografskom dokumentarcu Moj ujak Tudor (My Uncle Tudor) hrabre moldavske autorice Olge Lucovnicove. Često vrlo simboličnom i metaforičnom fotografijom, u iščekivanju odgovora svoje obitelji, upozorila je kako je seksualno zlostavljanje djece jedan od najvećih društvenih problema današnjice. Iako drukčijim redateljskim prosedeom, lani je istu temu isto u Regionalnom programu u filmu Jedna od nas obradio Đuro Gavran, ovogodišnji član žirija.

    <em>Utakmica</em> (<em>The Game</em>), red. Roman Hodel

    Mali pečat za najbolji film mladoga autora do 35 godina dobio je švicarski dokumentarac Utakmica (The Game) Romana Hodela, prema ocjeni mladoga žirija. U samo 17 minuta dobro, jasno i spontano prikazuje jedan dan nogometnoga sudca Fedayia Sana, iznimno dobrom fotografijom i montažom. Na sudce se često zaboravi, pa se ne primijeti njihova odgovornost i spremnost da sve smireno drže pod kontrolom. U filmu posebno dolazi do izražaja izvrsno uporabljen filmski jezik, humor i dojmljivost. A njegova aktualnost poklapa se s trenutačnim Europskim nogometnim prvenstvom, „najvažnijom sporednom stvari na svijetu“.

    Još je jedan veoma dobar kratki, umjetnički dokumentarac nagrađen. Gledatelji mogu uživati u lijepim i znakovitim kadrovima, ali i promišljati o određenim životnim situacijama. Riječ je o nagradi Teen Dox za najbolji film koji govori o problemima mladih, o kojoj su odlučili učenici Američke međunarodne škole u Zagrebu, a pripala je 20-minutnom dokumentarcu Pustinjski psi (Desert Dogs) Samuela Morrisa. U okružju prekrasnih marokanskih krajolika i mora, u dvama gradovima pustinjske države, nastaje novi naraštaj mladih koji ne žele biti obilježeni samo tradicijom nego svoj put i način života pronalaze u skateboardingu.

    <em>Pustinjski psi</em> (<em>Desert Dogs</em>), red. Samuel Morris

    Dobitnik nagrade međunarodne udruge filmskih kritičara FIPRESCI jest hrvatski film Žica Tihe K. Gudac, nastao u koprodukciji više europskih zemalja. Prema obrazloženju žirija: „Intimnim pogledom na ljudske živote uz prelijepu, ali kontroverznu granicu ovaj film bavi se složenim i izazovnim pitanjima o globalnoj izbjegličkoj krizi kroz lokalnu perspektivu.“ Riječ je o žici, visokoj i bodljikavoj, koja je sa slovenske strane postavljena na granici s Hrvatskom. Stanovnici dvaju mjesta, hrvatskoga Broda na Kupi i slovenske Petrine, negoduju jer im je time otežano zajedništvo i suživot koji su prije njegovali. Film nema čvrstu narativnu strukturu nego prikazuje brojne njihove zajedničke sportske, kulturne i turističke aktivnosti koje nastoje održati. Migranti nisu prikazani, malo ih je, te se samo čuje njihov glas izvan kadra. Mjesto gdje su prikazani migranti jest na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, o kojima ondje skrbi žena koju zovu Mama.

    Dokumentarac Žica ima iznimno fascinantnu fotografiju i elegičnu glazbu, a ljepote rijeke Kupe u suprotnosti su s društvenom situacijom. Dobrom montažom i režijom postignut je usklađen ritam fragmentarnih dijelova, a tempo filma kao da prati tok rijeke Kupe.

    <em>Žica</em>, red. Tiho K. Gudac<em>Ljubav oko svijeta</em>, red. Anđela i Nenad Rostuhar

    Film koji je otvorio ZagrebDox, ukrajinski poetično-pacifistički Zemlja je plava poput naranče redateljice i scenaristice Irine Cilik, proglašen je dokumentarcem koji najbolje promiče ljudska prava te je dobitnik nagrade Movies that Matters. Već naslov filma, stih istoimene pjesme francuskoga nadrealističkoga pjesnika Paula Éluarda (1895-1952), nagovještava spoj teško spojivih dijelova, ali u umjetnosti mogućega. Riječ je o samohranoj majci četvero djece koja živi u ukrajinskom gradu u ratnoj zoni. Taj svakodnevan život u strahu i opasnosti obitelj nadilazi bavljenjem umjetnošću, filmskom i glazbenom. Jedna kći je čak upisala studij snimanja na filmskoj akademiji. Svojom kamerom snimaju i prate ne samo svoj život i događanja tijekom dvije godine, nego i svojega grada zauzeta vojskom. Time, kao i vlastitim zajedništvom, donose ljudskost i toplinu koje mogu nadvladati strahote.

    Nagrada mojoj generaciji, koju dodjeljuje osnivač i direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski, filmu autora svoje generacije, pripala je izraelskom autoru i aktivistu Aviju Mograbiju, koji je bio gost festivala, za film Prve 54 godine. To je dokumentarac o izraelsko-palestinskim odnosima, „borbi za pravednije društvo, društvo bez mržnje i rata, društvo ravnopravnijih ljudskih i nacionalnih odnosa“, kako je obrazložio Nenad Puhovski.

    <em>Zemlja je plava poput naranče</em>, red. Irina Cilik

    Gledateljima se pak najviše svidio hrvatski film Ljubav oko svijeta bračnog para Anđele i Nenada Rostuhara, te im je dodijelio nagradu publike. To je vrlo poseban, zanimljiv i intrigantan dokumentarac u kojem, tijekom putovanja dugog godinu dana, pokazuju što ljubav jest za ljude vrlo različitih kultura, podneblja, kontinenata. Čak su 33 para otvoreno govorila o prvom susretu, kulturološkim običajima, obitelji, bračnim problemima i kako ih riješiti ili nadići. Tu životopisnu nisku ljubavno-bračnih odnosa upotpunili su lijepim i čak fascinantnim kadrovima prirode koja ih okružuje, pa i određuje. Autori su ta iskustva pretočili i u istoimenu knjigu.

    A Ljubav je bila i jedan od ovogodišnjih posebnih programa ZagrebDoxa, sastavljen od četiri filma, premda se ta univerzalna i vječna tema nalazila i u dokumentarcima ostalih programa. Ta četiri filma dala su raznolik uvid u (ne)shvaćanje i doživljavanje ljubavi, što je tematski zanimljivo, ali su kvalitetom neujednačeni. Najbolji, najcjelovitiji, dramaturški najizražajniji jest poljsko-finsko-švedski film Gorka ljubav Jerzyja Sladkowskija. U njemu ljudi različitih godina i sudbina traže ljubav ploveći na za to prilagođenom kruzeru po Volgi, što pruža i niz lijepih kadrova prirode.

    © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 28. lipnja 2021.

Piše:

Marijana
Jakovljević

kritike i eseji