Nostalgična ljetna romansa
Ljeto 85 (Été 85), red. François Ozon, Francuska, 2021.
-
Uvodni kadrovi i najavna špica popraćeni su kultnom pjesmom In Between Days britanskog sastava The Cure – jednog od klasika osamdesetih godina; pjesmom koja izvrsno reflektira opus benda: vesela i prpošna glazba te riječi koje sipe očajem. Robert Smith je tako očaj nastojao učiniti veselim, koliko god to paradoksalno zvučalo, a nešto od te dvojnosti karakteristično je i za novi film Été 85 uglednog francuskog filmaša Françoisea Ozona (Sitcom, Les Amants criminels, 8 femmes). Posrijedi je vrlo svestran autor raznolikog i bogatog opusa, koji se ne libi okušati u različitim žanrovima te se redovito voli poigravati stilskim i sadržajnim komponentama svojih ostvarenja. Pritom se seciranje ljudskih žudnji i seksualnosti često kao tema provlači njegovim djelima. Iznimku ne predstavlja niti razmatrano djelo.Été 85, kao što i naslov sugerira, otvara se tijekom ljetnog školskog raspusta sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, negdje na sjeveru Francuske. Nije teško uočiti da Ozon poseže za konvencijama filma ljetne romanse, koji ima bogatu tradiciju u francuskoj kinematografiji. Mahom su posrijedi bile priče koje su se odvijale na vjetrovitim plažama Normandije ili Bretanje te okolnim mjestašcima, a uključivale su dvoje mladih ljudi koji se slučajno upoznaju te poneseni ljetnom nesputanošću razvijaju kratku no intenzivnu ljubavnu vezu koja jenjava s krajem godišnjega doba.
Postoje različite varijacije ovoga tropa – u rasponu od izrazito sentimentalnih i melodramatskih, namijenjenih isključivo emocionalnom pražnjenju gledatelja, preko humorno intoniranih, zatim priča o buđenju i spoznavanju vlastite seksualnosti pa sve do onih s nešto mračnijim akcentima. Često su upakirane u narative o odrastanju i stjecanju iskustva u kojima lik prolazi razvojni proces te posljedično doživljava postepenu promjenu. Ozon se ne odmiče daleko od spomenutih osobina te vješto povezuje i sentimentalne i humorne, ali i mračne akcente kroz zaplet o osvještavanju vlastitog seksualnog identiteta, što je, kako sam istaknuo, signalizirano odabirom pjesme kojom se film otvara.
Djelo se odvija na dvjema vremenskim razinama te su one jasno diferencirane godišnjim dobima, fotografijom i atmosferom. Priča se otvara u narativnoj sadašnjosti, nakon ljeta, te gledatelju biva jasno da se glavni lik Alexis Robin (Felix Lefebvre) našao u nekoj vrsti neprilike zbog prijestupa koji je učinio. Što se konkretno dogodilo ne znamo, no možemo pretpostaviti da će to biti predmet interesa naracije. Redatelj vrlo pompozno postavlja zagonetku samo da bi u završnici iznevjerio gledateljeva očekivanja. Alexisovo izravno obraćanje u kameru te posljedično Ozonovo lomljenje četvrtoga zida upućuje da će Été 85 ujedno biti i film o pripovijedanju priče, što bi trebalo imati redemptivni učinak na protagonista.
To ujedno, a i zbog činjenice da Alexis ima književne aspiracije, dovodi u pitanje njegov status pouzdanog drugostupanjskog pripovjedača, pa i njegov srednjoškolski profesor Lefevre (Melvil Poupaud) otvara problematiziranje odnosa fikcije i fakcije. Ispovijed, koju lik piše kako bi objasnio i zapravo opravdao svoj prijestup, otpada na narativnu prošlost te predstavlja umetnutu priču unutar okvirne priče. Ona sporadično biva prekinuta povratkom na okvirnu naraciju kako bi se otkriće zagonetke odgodilo te kako bi se omogućio uzmak od stavljanja naglaska na narativno razrješenje nauštrb portretiranja likova. Alexisova ispovijed vezana je uz ljetnu romansu s buntovnim Davidom Gormanom (Benjamin Voisin), koji ga spašava od brodoloma tijekom oluje. Kratak no intenzivan te emocionalno nabijen odnos skrenut će na stranputicu jednako brzo kako je i započeo.
Post-ljetni segment filma glacijalno je hladan, siv i mračan, prigušenog osvjetljenja, što uvjerljivo ocrtava tjeskobu Alexisa, njegov osjećaj krivnje te burne emocije s kojima se suočava, što je Felix Lefebvre vrlo dobro dočarao u glumačkoj interpretaciji. Vizualno je okvirna naracija odlično izbalansirana, iako je iz fabularnog aspekta ponešto konvencionalna. Ljetni dio ostvarenja vedar je i poletan, ljetno razigran, koloristički bogat, s nastojanjem da se evocira živopisna atmosfera osamdesetih godina kroz scenografiju, kostimografiju, frizure i glazbu. Pritom uvjerljivosti pridonosi i kemija između Lefebvrea i također vrlo dobroga Benjamina Voisina. Recimo da je okvirna naracija nalik riječima pjesme In Between Days, a drugostupanjska je poput njezine glazbe.
Été 85 svakako nije najprovokativnije i najinventivnije Ozonovo ostvarenje te se dotiče nekih preokupacija kojima se autor učestalo bavio u opusu, no posrijedi je prijemčivo djelo, koje vrlo vješto balansira između poleta i očaja, dok neprestano tone u nostalgiju. Ujedno stidljivo otvara jednu poticajnu temu vezanu uz problematiziranje klase. Šesnaestogodišnji protagonisti dolaze iz radničkog okruženja. Njihovo odrastanje nije vezano samo uz pitanje tjelesnosti i emocionalnosti, nego i pragmatičnijih životnih odabira, poput školovanja i zanimanja. Alexis treba odlučiti hoće li nastaviti školovanje te slijediti svoje umjetničke aspiracije ili će odustati od obrazovanja te pronaći zaposlenje. Njegov otac Bernard (Bruno Lochet), zaposlen u brodogradilištu, patrijarhalna je i kruta glava obitelji, a majka (Isabelle Nanty) je kućanica koja se odrekla svojih žudnji i prava na mišljenje te u filmu nema niti ime, što je sitan no znakovit detalj i komentar na njezin položaj u braku.
Upravo Alexis povremeno suptilno sugerira majci da ne bi trebala odustati od sebe i života. Jasno je da u takvom homofobnom očinskom provincijalnom okruženju protagonist nema mogućnost progovoriti o naravi svog ljetnog odnosa. David je pak već odustao od školovanja te je preuzeo vođenje obiteljske trgovine od preminulog oca. Njegova majka, gospođa Gorman (Valeria Bruni Tedeschi), sušta je suprotnost Alexisovim roditeljima, no želi vidjeti samo što njoj odgovara. Posrijedi su teme koje je Ozon tek otvorio, no odlučio se njima podrobnije ne baviti ovoga puta.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. svibnja 2021.
