Dugo iščekivan naslov koji nije ispunio očekivanja
Žena na prozoru, (The Woman in the Window), red. Joe Wright, SAD 2021.
-
The Woman in the Window na papiru je djelovao kao projekt koji mnogo obećava: bestseler predložak, ugledna glumačka postava, uspješan redatelj, producent Scott Rudin, prije no što su skandali načeli njegovu reputaciju. Nažalost, djelo od početka nije imalo sreće. Ostat će upamćeno kao posljednji film kompanije Fox 2000, koju je Disney ugasio nakon što je kupio Twentieth Century Fox. Publika nije bila pretjerano oduševljena na testnim projekcijama pa se scenarij naknadno mijenjao te je redatelj Joe Wright (Atonement, Ana Karenjina, Ponos i predrasude) morao vršiti nadosnimavanja i prepravljati materijal. Nakon svega je izbila pandemija pa je film zaobišao kinodvorane u širokom luku da bi ga naposljetku za streaming prikazivanje otkupio Netflix.Posrijedi je ostvarenje na tragu Gone Girl (2014) Davida Finchera i The Girl on the Train (2016) Tatea Taylora. Spomenuta djela komercijalno su uspješni trileri namijenjeni ozbiljnijoj i odraslijoj publici, koja u središtu razmatranja imaju kompleksne ženske likove, zakučaste priče te predstavljaju ekranizacije uspješnih bestselera: u prvom slučaju Gillian Flynn, a u drugom Paule Hawkins. The Woman in the Window adaptacija je pak vrlo čitanog istoimenog predloška autora A. J. Finna, koju scenaristički potpisuje Tracy Letts (August: Osage County), s misterijem ubojstva te traumatiziranom protagonisticom kao predmetnima interesa. Naoko idealan film za sve one koji su već umorni od silnih stripovskih ekranizacija.
Priča prati psihologinju Annu Fox (Amy Adams) koja sa svojim podstanarom Davidom (Wyatt Russell) živi u velikoj no pomalo derutnoj kući u New Yorku. Ana je vrlo anksiozna te je razvila strah od vanjskog prostora, pa dane samotno provodi u stanu konzumirajući tablete, alkohol i stare filmove, a sporadično joj društvo radi psihijatar te suprug, s kojim razgovara isključivo putem telefona. U sveopćoj monotoniji svakodnevnoga života Anna razvija opsesiju susjedima, koje prati s prozora, a uskoro ih započinje i fotografirati. Osobito joj je zanimljiva nova obitelj Russell, koju čine supružnici Alistair (Gary Oldman) i Jane (Jennifer Jason Leigh) te sin Ethan (Fred Hechinger), s kojim stupa u interakciju. Situacija se mijenja kad jedne noći svjedoči ubojstvu Jane.
Nije teško zaključiti da film, kao uostalom i roman, barata poznatom premisom o osobi ograničene mobilnosti koja svjedoči zločinu, no ima problema druge uvjeriTI u svoju inačicu događaja. Prvo što pada na pamet je Hitchcockov klasik Rear Window (1954), samo što Wrightova protagonistica ima problem koji je psihološke a ne fizičke prirode. Sličnu je ulogu opterećene protagonistice Amy Adams glumila u vrlo dobroj seriji Sharp Objects Jeana-Marca Valleea, također snimljenoj prema romanu Gillian Flynn. Finnov predložak obilno inspiraciju crpi iz Hitchcockova ostvarenja, a to čak i niti ne pokušava sakriti, samo što nastoji dodati psihološku dimenziju u priču. Zbog emocionalnih i psihičkih ožiljaka protagonistica je nepouzdana, te njezina psiha radi protiv nje. Psihološki i kriminalistički aspekt stoga su nerazdruživo povezani u priči koja bi trebala završiti protagonističinom katarzom.
.png)
Letts je obiman roman nastojao ekonomično prekrojiti, a u te je svrhe pojedine aspekte radnje pojednostavljivao. Nefilmičan psihološki aspekt radnje također je valjalo na zadovoljavajući način pretočiti u filmski medij, što su scenarist i Wright još nekako i uspjeli. Respektabilnost projekta uočljiva je i po uglednoj glumačkoj postavi. Amy Adams sjajna je karakterna glumica, koja nosi priču. Pomažu joj Julianne Moore, Gary Oldman, Jennifer Jason Leigh, Wyatt Russell i Fred Hechinger. Odlični glumci iz nerazumljivih razloga, međutim, primorani su nastupati u šupljim ulogama. Ostaje dojam kao da su im prvotno namijenjene veće uloge, no potom su, kako se projekt suočavao s problemima, prekrajane i smanjivane. Nastup Moore efektan je i razigran, no njezin lik ne dobiva priliku zaživjeti te ostaje tek skiciran. Slična je situacija s Garyjem Oldmanom i Jennifer Jason Leigh, čiji su likovi predmet fascinacije junakinje. Problematičan bračni par, s potencijalno nasilnim suprugom i ocem, scenaristički je slabo obrađen te je sasvim jednodimenzionalan, gotovo nezanimljiv, pa predstavlja nepotrebnu potratu glumačkih talenata, koje je valjalo iskoristiti na bolji način. Wrightovo ostvarenje, osim što crpi nadahnuće iz filmske klasike, nastoji joj biti i posveta. Kuća u kojoj Anna živi na tragu je brojnih filmskih ukletih ili opsjednutih prostora ili prostora klopki, samo što ovoga puta duhovi nisu stvarni, nego psihološki, odnosno ne nalaze se oko protagonistice nego u njoj samoj. Redatelj napetost i atmosferu nastoji predvidljivo oblikovati korištenjem standardnih zvučnih efekata: vrata lupaju, podovi nepodnošljivo škripe, a cijeli prostor je u stanju poodmakle dezintegracije, s prašnjavim namještajem iz nekoga drugoga razdoblja te vrlo zagasitim bojama, koje upućuju na ustajalost. Stan u stanju raspadanja tako upućuje na psihu protagonistice koja također ubrzano doživljava dezintegraciju, potpomognutu raznim opijatima. Često redatelj poseže za dinamičnom kamerom te položajima kamere kojima nastoji gledatelja uvući u Anninu perspektivu, napose stanje psihe, te sugerirati njezin osjećaj izgubljenosti i nesnalaženja.
Pritom The Woman in the Window ima problema s ritmom pripovijedanja. Tri čina podosta su neizbalansirano postavljena, kao da svaki od njih svoju politiku vodi. Prvi je predugačak te previše vremena biva potrošeno da se radnja zahukta. Drugi protječe u nespretno postavljenom odnosu psihološkog i trilerskog, razvlači se u nedogled. Završni donosi razrješenje prenaglo. Davidov odnos s Kathy gledatelj je ionako uočio, pa je njegovo skrivanje poznanstva nemotivirano scenarističko rješenje. Promjena tona u posljednjoj trećini, kada se Anna i antagonist sučeljavaju u krvavom i nasilnom klimaksu, kao da je preuzeta iz nekog sasvim drugog ostvarenja.
The Woman in the Window zbrkano je ostvarenje, koje ne zna što bi htjelo biti. S obzirom na ekipu koja je na filmu radila, rezultat je razočaravajući.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. svibnja 2021.
