Redatelj artikuliranoga prosedea i širokih tematskih preokupacija

In memoriam: Bogdan Žižić (Solin, 8. studenoga 1934. – 29. travnja, 2021.)

• Podatak da je prije nekoliko dana u 87. godini života preminuo Bogdan Žižić, hrvatski filmski redatelj i scenarist, ali i spisatelj, povod je kratkog uvida u život i stvaralaštvo tog iznimnog autora. Stvaralaštvo u kojem bilježimo stotinjak filmskih naslova – dokumentarnih ili igranih, kratkometražnih, televizijskih i dugometražnih, za koje je ovjenčan raznim nagradama i u Hrvatskoj, razdoblju socijalističke Jugoslavije, kao i u inozemstvu.

  Rođen je u Solinu 8. studenoga 1934. godine, diplomirao je na Pravnom fakultetu 1957., no našao se uskoro u filmu, isprva kao dramaturg u Zagreb filmu, a od 1964. godine i kao redatelj – dokumentarnim prvijencem Poplava o katastrofalnom izlijevanju rijeke Save zbog koje se veliki dio Zagreba našao pod vodom. U više od pola stoljeća stvaralaštva Žižić se apostrofirao kao filmaš artikuliranoga prosedea. Riječ je neupitno o izrazito autorskome stvaralaštvu, s jasnim svjetonazorom, obilježenim tematskim i retoričkim odrednicama. Više je tematskih preokupacija koje se dojmljivim kontinuitetom provlače stvaralaštvom Bogdana Žižića. Ako se pak osvrnemo spram dokumentarnog opusa, razvidno su dvije najvažnije tematske smjernice. Jedna od njih je neprestano zanimanje za noviju hrvatsku povijest i osobna svjedočanstva. Takvi su primjerice Jasenovac (1966) i Jasenovački memento (2016), dva tumačenja o ustaškome logoru. Zatim Goli otok (1994) i Jedna vukovarska priča (2002), kao i Vlado Gotovac – moj slučaj (2008). Često, dakle, obrađuje tamne dijelove hrvatske povijesti i razmatra ih kroz osobnu prizmu protagonista, čime objektivnom prikazu pridodaje i iznimnu individualnu razinu opstanka u tegobnim okolnostima.
  
  
  
  Druga je pak likovna umjetnost i zanimanje za životopis likovnih umjetnika. U raskošnom odnosu prema hrvatskoj i svjetskoj umjetnosti i umjetnicima raznih razdoblja, zacijelo je i najvažnija naklonost prema najvažnijim hrvatskim modernistima – Emanuel Vidović (1989), Celestin Medović (1991), Vlaho Bukovac (1994) i Miroslav Kraljević (2014). Stvaralački čin bitan je u dokumentarcima kakvi su primjerice Pohvala ruci (1967) ili Jutro čistog tijela (1969). Žižićevi su dokumentarni filmovi ponajviše svjedočanstva, ali se i u navedenim djelima, kao i još mnogim drugima, kao popratna ili prevladavajuća tema pojavljuje izolacija, izdvojenost, pa i otuđenost pojedinca ili čak cijele zajednice. Takvi su primjerice S one strane mora (1968), Gastarbajter (1977), Stećci (1969) ili pak Sajmište (1982), razvidne potvrde navedene teme.
  
  

  Okrenemo li se prema igranome filmu, u kratkome opažamo djela prožeta nadrealizmom, kakvi su primjerice Madeleine, mon amour! (1971) i Posljednja utrka (1975), kao i djela bez dijaloga i naracije kao što su Putovanje (1972) i Presa (1981). Vrsni su to pokazatelji stvaralačkog raspona Bogdana Žižića, širokoga tematskoga sklopa i redateljskoga pristupa, provučeni kroz jedinstvenu prizmu autorskoga prosedea. Taj je znameniti hrvatski filmaš potpisnikom pet dugometražnih igranih filmova, od kojih su prva dva – Kuća (1975) i Ne naginji se van (1977) nagrađeni Velikom Zlatnom arenom na Filmskom festivalu u Puli. Tim je ostvarenjima postao vodeći predstavnik smjernica društveno-kritičkoga filma u hrvatskoj kinematografiji 1970-ih. Pridružimo li im i film Daj što daš (1979), kao i izvrsni Rani snijeg u Münchenu (1984), sasvim je vidljiva konzistentnost Žižićeva igrano-filmskoga opusa, konzistentnost kojoj možemo pridružiti i film Cijena života (1994) – kontekstom vezan uz Domovinski rat, nakon kojega je režirao najviše na televiziji, i igrane te još više dokumentarne filmove.
  
  
  
  U kratkom osvrtu na četiri društveno-kritička igrana filma, zanimljivo je da ih temom i kontekstom možemo podijeliti u dva para. Tako su Kuća i Daj što daš dvije slike muško-ženskih odnosa u kojima je muškarac društveno etabliraniji – u Kući je posrijedi direktor zrele dobi, a u Daj što daš student psihologije iz bolje obitelji. No jasne su razlike s ženskim likovima. U prvome je riječ o velikom rasponu naraštaja – protagonistica je tek postala punoljetna, a u drugome je porijeklom iz prigradskih ruševnih četvrti. Žižić pritom kvalitetno produbljuje njihove odnose, brakove i društvene okolnosti te redateljskim rukopisom oblikuje  kvalitetne cjeline koje ni s odmakom ne gube na vrijednosti nego su jasna slika razdoblja.
  
  Podjednako su to Ne naginji se van i Rani snijeg u Münchenu obilježeni temom gastarbajtera. Međutim, u ranijem filmu mladić iz Dalmatinske Zagore privučen željom za prosperitetom odlazi u Njemačku, ali se ne snalazi najbolje, dok se u kasnijem dugogodišnji gastarbajter želi vratiti u domovinu, ali njegov mladi sin to ne namjerava, zbog čega dolazi do sukoba. Ta dva filma izvrstan su dokaz kvalitete čitavog filmskog opusa Bogdana Žižića, jer se stilom, svjetonazorom i rukopisom sasvim skladno uklapaju i u igranofilmski i dokumentarni dio stvaralaštva.
  
  

  No ne treba zaboraviti da se u poznom razdoblju života Bogdana Žižića stvaralaštvo proširilo i na spisateljski rad, pa bilježimo knjige, kao što su memoari Pješčana ura – sjećanja na Solin, Split, Pulu i Zagreb (2009), Alfred Pal – život i djelo (2011) i Josip Bepo Karaman i Split njegova doba (2012), čime je i tekstualno obogatio svoj opus kao i hrvatski književni raspon. Bio je članom ocjenjivačkih žirija na mnogobrojnim međunarodnim filmskim festivalima, a u čitavom nizu međunarodnih i domaćih nagrada nije uputno zanemariti da je nosilac najviših hrvatskih nagrada za kulturu i filmska ostvarenja - Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, nagrade Oktavijan za film Goli otok, a dobitnikom je i Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Bogdan Žižić je tako neupitno ostavio vidljiv trag u hrvatskoj kulturi i umjetnosti, poglavito filmu i bez njegova udjela domaća bi kinematografija bila manje bogata.
  
  © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 10. svibnja 2021.

Piše:

Tomislav
Čegir