Dragulj hrvatskog kino-modernizma

Slučajni život, red. Ante Peterlić, 1969.

• „Kuda.. pa kam? Bogati, ispast će da u reprezentaciji imamo manijake!“ Posljednje rečenice izgovorene u prvijencu Ante Peterlića – a pokazalo se i u jedinom igranom filmu profesora kojemu sam se iskreno divio tijekom svog davnašnjeg studija, iskazuju i moj današnji osjećaj vezan uz sredinu u kojoj obitavam. A taj je vezan uz još jedan navod iz Slučajnog života (1969.): „Bljuje mi se… Smuči mi se kad vidim…“. Pretjerujem? Dramatiziram? Da, ali slučajni život(i) uz raznorazne manijake, kao da su konstanta ovih prostora.

  Slučajni život film je o dvojici perspektivnih veslača. Stanko (Ivo Serdar) i Filip (Dragutin Klobučar), dakle, uzdanica su poduzeća u kojem rade zbog svoje sportske potentnosti. Ako pobijede u skorašnjoj veslačkoj utrci, ne gine im deset slobodnih dana. Slobodnih dana? Od čega? Bijega iz onoga što im ionako predstavlja jedini smisleni dio njihova dana: jutarnje veslanje prije posla. Ante Peterlić snimio je film koji će obilježiti kraj 60-ih i svježi impuls što ga u hrvatsku kinematografiju tog razdoblja unosi FAS – Filmski autorski studio. Namjera autora tog kino-pravca bila je njegovati upravo autorski pristup filmu. Naime, ono što su i francuski novovalovci – Godard, Truffaut, Chabrol promovirali – redatelja kao autora, s posebičnim naglaskom na Hitchcocka. Peterlić je, uz svoje pomoćnike i ko-redatelje na ovom filmu Zorana Tadića i Petra Krelju, bio jednom od najupečatljivijih osobnosti poteklih iz kruga tzv. „Vladekova stola u Corsu“. Dakle, to su vam bili zagrebački hičkokovci. Erudicija mladog i odrana vrlo cijenjenog filmskog kritičara Peterlića morala se konačno pretočiti u igrani film. Baš kao i kod spomenutih novovalovaca. Jer, kao što će svojedobno reći (parafraziram) Godard: „svi mi koji gledamo filmove, razmišljamo i komentiramo povodom, kasnije razgovaramo o njima, a onda i pišemo o njima – dijelom smo onog fenomena koji se zove FILM. Svi smo sudionici kino-svijeta“. Uh, kako to zvuči starinski, upravo arhaično danas.
  
  

  Slučajni život nastao je pod očitim utjecajem filmskog modernizma. I to onog koji iz novoga vala upija svoju snagu i propituje misaone dosege, tek naoko trivijalnog fenomena kakav je – film. „Forma koja misli“ (Godard)? Kako je to moguće? Pa baš tako da oni koji misle o filmovima počnu i snimati! Protagonisti tijekom filma obilaze kulturne događaje u Zagrebu. Nakon što svjedoče nastupu Drage Bahuna i njegovoj inkarnaciji Petrice Kerempuha, sljedeća će zgoda već uključivati smjeli eksperiment s umjetničkom formom. Naime, happening u kojem sudjeluju Tomislav Gotovac i prijatelji, izravno promišlja događaje koji se prikazuju u Peterlićevu filmu. Doslovno, kreću od ispijanja mlijeka koje vade iz ormara, a što je i svakodnevni Filipov ritual. Jer, dok je Stanko (jedna od najživotnijih rola dragog mi Ive Serdara) pomalo hohštapler no ustvari pikzibner u svojoj egzistenciji, Filip je asket. (Jedna od sličica tog asketizma bit će, uz veslanje, i ispijanje mlijeka iz staklenke.)
  
  
  
  Njihovi izlasci s curama završavaju ili neuspješno, ili s tek usputnim seksom. No, Filipu se svidi cura iz poduzeća Iva (Ana Karić) s kojom pronalazi zajednički senzibilitet. Njih dvoje započnu aferu što obećava i nešto više. Ljubav? Možda, ali to je prepatetična riječ za sam postav Peterlićeva filma. Radi se o očitoj sklonosti duša, ali koja će se razbiti u karikaturalnoj real-socijali. Peterlić je, unekoliko, prethodnik i prvijenca Tomislava Radića Živa istina (1972.), ali i angažiranih dokumentaraca svojih su-drugova hičkokovaca, Krelje i Tadića. Njegov je kritički angažman u ideologiziranoj sredini vrlo suptilan, ali vidljiv. Primjerice, sekvenca u kojoj se u poduzeću dešava komemoracija uz minutu šutnje, podsjeća me na djetinjstvo. Bilo je to razdoblje ritualiziranih komunističkih običaja i navika, kojima smo se svi mi više ili manje otvoreno podsmijavali. Ali, nota bene, benigno i neozbiljno. Današnjim mojim gledanjem Slučajnog života dominira drugi misaoni doseg. Naime, radi se o autorovu obolu, ne samo francuskom kino-novome valu, nego i eminentno francuskom egzistencijalizmu. Poput novo-valovskog Pariza, i Zagreb mi biva poprištem duboke sjete, ali i nekovrsne hladnoće. Protagonisti Slučajnog života lutaju praznim i hladnim noćnim zagrebačkim ulicama. (O tome zbori i jedan sjajni kroki Filmovaca iz meni bliskih osamdesetih - Film - Zagreb je hladan grad.)

  

  U Peterlićevu filmu osjeća se ozračje ranoga Sartrea, ali i Camusa, Mučnine (1938.), ali i Stranca (1942.). No, dok se kod dvojice ikoničkih filozofa egzistencije otvara spekulativni, literarni žargon, u Slučajnom se životu krije „ekonomičnost i sažetost izraza“ (reći će Serdar komentirajući happening Gotovca i družine). Ili, pak, rastvaranje forme. Taj se istinski filmozofski element vidi i u metafilmskoj razgradnji. U filmu se kritičarski pristupa Lesterovu žovijalnom ostvarenju Šarm i kako ga steći (The Knack... and How to Get It, 1965). S druge strane, Peterlić svojom sižejnom odlukom bliskije se referira na jedan drugi britanski film iz tog perioda. Naime, poetika Lindsaya Andersona i njegova Sportskog života (This Sporting Life, 1963) imaju mnogo dodirnih točaka s izravnom Peterlićevom kino-motivikom.

  Ipak, vraćam se još jednom egzistencijalističkom štihu Slučajnog života. „Bljuje mi se… Smuči mi se kad vidim“ – ove rečenice kao da izravno potječu iz Sartreove Mučnine. Nauseatičnu epizodu svakako predstavlja sekvenca Filipova ljubavna razočaranja, u kojoj on od mljekopije i asketa postaje mušterija kavanskih prostitutki i zaglibi u alkoholnom bijegu od službeničkog posla. Nije slučajan natpis – a koji je izravan omaž Sartreu – na željezničkoj stanici do koje dospijeva Peterlićev protagonist: Mučna Reka.

  

  Gledajući danas iznova Peterlićev film, on mi se čini visprenom minijaturom i draguljem HR kino-modernizma. Rečenice s početka ovoga teksta (a s kraja Slučajnog života), doista imaju univerzalnu težinu i svevremensko značenje. Tko nas i danas reprezentira? Manijaci! A kuda, tj. kamo nas vode? U Mučnu reku! Manijakalni zaveslaji Savom odvode Stanka i Filipa iz našeg vidokruga u neke posve nespoznatljive mentalne krajobraze. Slučajni život? Ma, slučajniji je negoli to naslućujemo i mi današnji slučajnici! Peterlićev film uopće nije slučajni eksces hrvatske kino-moderne. To je „forma koja misli“.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 29. travnja 2021.

Piše:

Marijan
Krivak