Komentar na naše narcističko doba društvenih mreža
Vrli novi svijet (Brave New World), autori: Grant Morrison, Brian Taylor, David Wiener, Netflix (2020)
-
S obzirom na doba u kojem živimo, trenutačna fascinacija distopijom nikako ne treba iznenađivati. Njezina popularnost redovito korespondira s pojačanim razdobljima društvene nestabilnosti, u našoj suvremenosti pojačane ekonomskim anksioznostima, porastom autokratskih i populističkih režima te naposljetku još uvijek aktualnom pandemijom koronavirusa. S obzirom na potonju, u svega godinu dana naši su se životi radikalno promijenili, a vlade mnogih zemalja implementirale su niz regula koje ograničavaju ljudske slobode u ime sprečavanja širenja zarazne bolesti. Sloboda ili sigurnost i sreća stalna je ljudska dvojba koja se, pojednostavljeno rečeno, nalazi u srži brojnih distopija poput Huxleyjeva klasika Brave New World (1932). Često otvaraju pitanje jesmo li zaista u vrlo kratkom vremenu spremni pristati na ograničavanje naših prava te dati vladama veliku moć, ako će to umanjiti bol ili patnju?
Millerova Sluškinjina priča (Handmaid`s Tale) pokušala je propitati niz aktualnih pojava u kontekstu ženskih prava u vrijeme Trumpove administracije, iako su u međuvremenu neke države poput Poljske, koja se svim silama zaista trudi postati najnazadnija zemlja u Europi, donijele monstruozno stroge zakone protiv pobačaja. Slično se Brave New World (2020) autora Davida Wienera nadao da će postati relevantan za pandemijom uzdrmani i posrnuli svijet.
Američka televizija, kao i Hollywood, uvijek je budno osluškivala kulturni trenutak u kojem živimo da bi na njemu mogla što bolje profitirati. Takva je, uostalom, logika kapitalizma. Snimiti film ili televizijsku seriju koja se u ovoj situaciji bavi virusima i katastrofičnim scenarijima bilo bi neukusno pa se nastoji pribjeći ponešto suptilnijim metodama. Upravo tu distopija može biti savršeno iskorištena. Svijet koji se koncipira vremenski je udaljen od našega, no još uvijek je prepoznatljiv te predstavlja potenciju, mogućnost kojom naše društvo može vrlo lako postati. Najbolje književne distopije, uostalom, uvijek su korespondirale s vremenom svoga nastanka u kojem su pronalazile društvene, kulturne, ekonomske, političke pa i ekološke parametre koji bi mogli uzrokovati drastične promjene u bližoj ili daljnjoj budućnosti.Navedeno znači da Wiener nije mogao baš sve preuzeti iz Huxleyjeva predloška koji je nastao prije devedeset godina. Svijet se u tom razdoblju promijenio, stvari koje je na temelju svoga doba književnik predviđao nisu se ostvarile, iako u pojedinim aspektima poput konzumerizma, komodifikacije i serijalizacije što ljudi, a što dobara i nije bio toliko u krivu. Međutim, Vrli novi svijet uvijek je bio aktualan po pitanju odnosa (ne)slobode, (ne)zadovoljstva, (ne)sreće i (ne)sigurnosti te pitanja koliku smo slobodu spremni dati onima koje smo odabrali da nas vode, pa proizlazi da malo treba da svijet krene u totalitarnom smjeru.
Televizijski Vrli novi svijet vrlo slobodno barata pričom predloška pa je posrijedi djelo za koje bi se slobodno moglo reći da je više nadahnuto romanom nego što vjerno nastoji rekreirati njegov svijet. Društvena stratifikacija Svjetske Države preuzeta je kao i osnovne konture hakslijevskoga svijeta. Temeljni likovi poput Bernarda Marxa, Lenine Crowne, Johna Divljaka i majke mu Linde, Moustafe Monda i Helmholtza Watsona (koji je postao Wilhelmina Watson) preuzeti su, no doživjeli su znatne preobrazbe u karakterizaciji. Kako bi priča bila u dosluhu s vremenom, Svjetsku Državu servisira umjetna inteligencija, svi stanovnici su umreženi pa nema privatnosti jer svatko može bez ograničenja pratiti što drugi rade.
Posrijedi je očit komentar na naše narcističko doba društvenih mreža gdje bez ikakvih ograda dijelimo sa znanim i neznanim svijetom što se događa u našim životima u rasponu od spavaćih soba preko kuhinja pa sve do toaleta. Wiener je također pojačao klasne tenzije u priči, likove učinio buntovnijima te sklonijima propitivanju uniformiranosti i lišenosti osobnih sloboda. Mnoge su ideje prostrujale kroz devet dugačkih epizoda, dugačkih jer se čine puno duljima nego što njihovo prosječno i standardno televizijsko vrijeme trajanja od četrdeset i pet minuta uistinu jest. Autor nažalost nije imao preciznu i konciznu viziju što bi s tim idejama učinio, kako bi ih organski povezao te gledateljima ponudio uvjerljivu sliku mogućega svijeta temeljenoga na trenutačno aktualnim društvenim i političkim trendovima. Stoga one djeluju pomalo nabacano i nedorađeno.
Nekoliko aspekata pritom iskače, više u negativnom nego pozitivnom smislu. Iako je uložen očito veliki novac i trud da serija raskošno izgleda, manje ili više djeluje kao produkt klasične televizije iz devedesetih. Wiener je cijepljen od suptilnosti, pa nedostatak iste nastoji nadomjestiti akcijom jer vjeruje ako priču učini dinamičnijom i pustolovnijom, da će biti publici prijemčivija. Slobodan seks i promiskuitet bili su bitan aspekt održavanja stabilnosti u Huxleyjevu romanu, no serija seks i orgije hiperbolizira pornografskom upornošću jer smatra da time valjda djeluje provokativno. Ta je seksualnost redovito puritanski umivena, naporno koreografirana, kao da je posrijedi videospot kakve elektro-stvari iz druge polovice devedesetih godina snimljen za MTV. Gotovo kao da gledate Devet i pol tjedana (1986) Adriana Lynea ili kakvu očajnu soft core produkciju Zalmana Kinga iz prošloga stoljeća, popraćenu trendy glazbenom podlogom.
Fiksacija somom također djeluje napadno, nepotrebno je dovedena do granica karikaturalnosti pa likovi većinu vremena djeluju kao pomahnitali tabletomani. Pritom su neke scene nedopustivo loše režirane. Primjerice smrt Johnova oca u četvrtoj epizodi ne samo da je loše odglumljena i inscenirana nego su i specijalni efekti sasvim zakazali pa djeluje amaterski. Glumci katkad odaju dojam nezainteresiranosti, kao da im je teško izgovarati klišeizirane dijaloge, a Demi Moore kao da je u cijelu priču upala iz nekog sasvim drugog univerzuma.
Brave New World nažalost nije niti malo hrabar, kako u oblikotvornom i stilskom tako i u idejnom smislu. Ostavlja dojam CGI uniformiranosti, nedorađenosti i praznjikavosti te se ne može mjeriti s vrhunskim televizijskim produkcijama današnjice. Predložak je nudio brojne mogućnosti, kao i trenutak u kojem živimo, no možda je bilo potrebno hrabrije autorsko ime iza cijele priče da ona uistinu zaživi.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. travnja 2021.
