Podsjetnik na nužnost solidarnosti i borbe protiv ugnjetavanja
Crip Camp, red. James Lebrecht, Nicole Newnham, SAD (2020)
-
Kontrakulturni pokreti šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća bitno su utjecali na kulturnu klimu narednih desetljeća. Doveli su do liberalizacije društva te propitali stajališta centara moći u nastojanju da daju glas do tada društveno potisnutim ili marginaliziranim skupinama. Ženska prava, prava Afroamerikanaca, prava seksualnih manjina predstavljaju samo neke od društvenih skupina koje su se borile za emancipaciju. Dokumentarni film Crip Camp: A Disability Revolution (2020) redatelja Nicole Newnham i Jamesa LeBrechta na taj popis borbi dodaju i nastojanja osoba s invaliditetom da se izbore za svoja prava i društveni položaj. Ta su nastojanja bila izravan rezultat kulturne klime koja se javila šezdesetih godina. Relevantna društvena problematika svakako je doprinijela stjecanju nominacije za ovogodišnjeg Oscara u kategoriji najboljega dugometražnoga dokumentarnoga filma, a interes javnosti djelomično je pobudila i činjenica da su kao izvršni producenti na projektu potpisani Barack i Michelle Obama.Svrha filma time postaje nastojanje da se osvijesti jedan trenutak povijesti koji je ostao zaboravljen ili se o njemu (dovoljno) ne govori. Procesi društvene emancipacije nekih drugih skupina dobro su dokumentirani te se o njima podosta raspravljalo u javnoj domeni. Međutim, osobe s invaliditetom i njihova emancipacija mahom su ostajali po strani. Kako živimo u trenutku u kojem se kulturna borba za diverzivnošću i inkluzivnošću ponovno rasplamsala, na red je došla i ova problematika i tematika, koja je često, kako uostalom i sam dokumentarac pokazuje, ostajala po strani.
Kako Crip Camp objašnjava, za razliku od drugih manjinskih skupina koje se uključuju u bitku za svoja prava, ova je bila najmanja te nije postojao pokret koji se snažno razvio na državnoj razini. Bez ispunjavanja toga preduvjeta niste mogli biti osobito zanimljivi medijima, a sve dok ne zagorčavate političarima život putem sredstava javnoga priopćavanja, ne možete senzibilizirati za svoje probleme široku javnost pa onda niti političarima ne predstavljate osobitu prijetnju. Stoga ovdje govorimo o nastojanju da se ta borba upiše u kolektivno pamćenje tako što se rekonstruira njezina povijest putem arhivskih snimki – dokumentarnofilmskih te reportažnih, kao i kroz razgovore s neposrednim sudionicima zbivanja. Na temelju potonjega dobivamo izravna svjedočanstva te osobne reminiscencije na protekla događanja.
Redateljski dvojac pritom vješto isprepliće javnu i privatnu dimenziju kako bi gledatelje upoznao s protagonistima i njihovim pozadinama, ali i da bi prikazao kako je javno utjecalo na privatno. Aspekt svakodnevnih života sugerira da su posrijedi naši sugrađani sa svojim željama, žudnjama, problemima, iskušenjima, koji imaju pravo u punini proživjeti svoje živote. Potonje ne bi bilo moguće bez rezultata do kojih je dovela borba u javnoj domeni. Središnje mjesto zauzima Judith Heumann, koja se nametnula kao zagovornica prava osoba s invaliditetom te su njezin aktivizam i političko djelovanje potaknuli promjene.
Dokumentarac pokazuje kako niti jedno pravo nije samo po sebi stečeno, nego se u pozadini nalaze dugotrajni i mukotrpni procesi, borbe i pregovaranja. Međutim, jedna je činjenica zapanjujuća. Zemlja koja se diči svojom posebnošću i iznimnošću – bilo da su posrijedi konzervativnije ili liberalnije vlade, što Newnham i LeBrecht prikazuje na primjeru Carterove i Reaganove administracije, spremna je žrtvovati prava skupine svojih građana na bolji život, dakle njihovu mogućnost obrazovanja, uključivanja na tržište rada, kretanja te dokolice isključivo iz financijskih razloga. Vladini dužnosnici godinama su odbijali potpisati zakonsku regulativu jer je to iziskivalo velike troškove prilagodbe poslovnih i edukacijskih prostora, kao i javnoga prijevoza. Među glasnijim oponentima bila su i sveučilišta, koja bi trebala biti rasadnici tolerancije i inkluzivnosti. Kako se čini, a nebrojeni su primjeri to pokazali, u Sjedinjenim Državama novac uvijek ima prvenstvo u odnosu na čovjeka i njegova prava pa je borba za ljudska prava ujedno i borba protiv kapitalizma u njegovom najdestruktivnijem obliku.
Crip Camp generalno je dobro skrojen dokumentarac, iako je njegova struktura ponešto konvencionalna te se sporadično koristi općim mjestima. Primjerice, ponovno okupljanje sudionika u suvremenosti na prostoru nekadašnjega kampa učestalo je korišten postupak koji nepotrebno uvlači djelo u sentimentalizam, koji se ionako ne uspijeva uvijek izbjeći. Priča se otvara segmentom o kampu Janed, otvorenom pedesetih godina, koji je reputaciju stekao u slobodoumnom narednom desetljeću te je ostao upamćen kao gotovo mitsko mjesto gdje su se osobe s invaliditetom ljeti okupljale te družile. Posrijedi je prostor na kojem marginalizacija i predrasude nisu postojale te je proaktivno djelovao ne samo na samopouzdanje polaznika nego i na njihovo nešto kasnije mobiliziranje u društveno angažiranom pravcu. Arhivski, sirov crno-bijeli materijal sniman šezdesetih u Jenedu vješto je iskorišten u filmu te doprinosi dojmu autentičnosti.
Unutar očekivane strukture, redateljski dvojac uspijeva uvjerljivo prikazati razvoj borbe te promjenu kulturne klime, dotičući se i ponekih tema koje su se smatrale tabuima – poput seksualnoga života ili roditeljstva. Također Newnham i LeBrecht, koji je sam dijelom bio sudionikom prikazanih zbivanja, odlično uspijevaju uhvatiti atmosferu optimizma i promjene, koja je bila karakteristična za kontrakulturu. Vjera u mogućnost djelovanja i promjene nešto je što prošla vremena razdvaja od sadašnjosti, pa ostvarenje djeluje kao svojevrsni podsjetnik na nužnost solidarnosti i borbe protiv ugnjetavanja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. travnja 2021.
