Stvaralačka moć prirode na primjeru hobotnice

My Octopus Teacher, red. Pippa Ehrlich, James Reed, Republika Južna Afrika (2020)



  • Film prati južnoafričkog redatelja i dokumentarista Craiga Fostera, ujedno i osnivača Sea Change Project, te njegov fascinantan jednogodišnji odnos s hobotnicom u šumi kelpa u zaljevu False u Južnoafričkoj Republici. Inače Foster upravo kroz SCP, kao organizaciju koja okuplja zanstvenike, umjetnike i novinare, nastoji osvijestiti javnost o potrebi očuvanja prirode, napose šuma kelpa, koji su na glasu kao jedni od najbogatijih i najraznovrsnijih ekosustava na Zemlji, a danas su, kao i većina prirode, zbog ljudskoga djelovanja te sve većega zagađenja mora, izložene velikim opasnostima.

    Redatelji Pippa Ehrlich i James Reed snimaju dokumentarni film o drugom filmašu koji bilježi te promišlja svoj odnos s divljom životinjom, što nesumnjivo ostvarenju daje metafilmski štih, jer jedno se neprestano reflektira u drugome. Tako cjelokupan projekt počiva na ideji složenoga zrcaljenja: filmaša naspram filmaša, jednoga bića u drugome, čovjeka u prirodi te prirode u čovjeku.



    Priča
    počinje s protagonistom u krizi, što je jedan od učestalih toposa u povijesti pripovijedanja, a ovdje je vješto primjenjen na dokumentarnu formu. Craig Foster nalazi se u egzistencijalnoj krizi te smatra da mora nešto promijeniti u životu. Dugogodišnja karijera iskusnoga dokumentarista ostavila je posljedice: gubitak životnoga elana te zamor kao i otuđenje od obitelji, napose sina. Kako bi dobio prostora i vremena promisliti o sebi i svijetu, Foster se počinje baviti ronjenjem na dah. Pritom u podvodnoj šumi kelpa, u blizini Simon`s Towna, otkriva bujan život koji ga privlači svojom ljepotom i organizacijom.

    Naracija filma koncizna je i usredotočena. Foster nas vodi kroz film izravno se obraćajući u kameru u formi intervjua ili putem voice-overa, koji prevladava, jer većinu ostvarenja ipak provodi pod vodom pa spomenuta forma predstavlja način kako da gledatelja uputi u ono što vidi ili što promišlja. Kratki predasi u obliku izravne ispovijedi strateški su raspoređeni kao svojevrsna rekapitulacija događaja te se odvijaju između narativno zaokruženih podvodnih segmenata, od kojih svaki otpada na jednu etapu odnosa s prirodnim okruženjem te stjecanja znanja i iskustva o njemu i sebi.



    Djelo je strogo usmjereno na sadašnji trenutak te se proteže godinu dana. Protok vremena naznačen je intertitlovima. Vremenski okvir je bitan jer upućuje na jedan životni vijek – hobotice, koji traje godinu dana. U početku Foster susreće mladu životinju te se svakodnevno vraća na stanište ne bi li pokušao zadobiti njezino povjerenje, što u konačnici uspijeva. Pomalo protagonist razvija fascinaciju ovim prekrasnim bićem, njegovim sposobnostima i inteligencijom te biva uveden u njezin svakodnevni život: skrovište, hranjenjenje, očuvanje od predatora, parenje. Sve završava smrću, čime je ciklus zaokružen, jer hobotnice u veći slučajeva kratko žive. Mahom skončavaju nakon parenja i lijeganja jajašaca.

    Djelo je imalo dug period nastanka koji se protegao na desetak godina, s početkom u 2010., kada je Foster počeo bilježiti svoje pustolovine. Dio snimki iskorištenih u filmu su njegove, dok je kao direktor fotografije potpisan iskusni podvodni snimatelj Roger Horrocks, koji iza sebe ima brojna dokumentaristička prirodoslovno intonirana djela poput Our Planet (2019), Diving with Dolphins (2020), Blue Planet II (2017), In the Footsteps of the Elephants (2020). Fotografija je odlična jer Horrocks živopisno uspijeva prikazati svu kompleksnost podvodnoga života u različitim fazama, osvjetljenjima, dobima dana, periodima godine. Vizualna raskoš te velika pažnja posvećena kompoziciji kadrova otkrivaju svu složenost života u šumi kelpa.

    My Octopus Teacher ima tri sloja koja se međusobno isprepliću. Prvi je prirodoslovni te nastoji gledatelja uputiti u ljepote i posebitosti jednog dinamičnog ekosustava te ga upoznati s načinom života određene životinje, u ovom slučaju hobitnice. Jednogodišnje subjektovo bilježenje podvodnih susreta svakako će biti korisno u daljnjem istraživanju ove vrste. Na ovaj se aspekt nadovezuje drugi, odnosno ekološki. Ostvarenje nesumljivo nastoji proaktivno djelovati na gledatelja te ga potaknuti da promisli o važnosti prirode, njezinoj krhkosti, našem mjestu u njoj te o potrebi njezina očuvanja. Pritom Ehrlich i Reed izbjegavaju bilo kakav oblik didakticizma pa film ne propovijeda niti ne docira o čovjekovu destruktivnu utjecaju na okoliš. Rezultat je to činjenice da prirodoslovni i ekološki segment probijaju iz djelovanja i promišljanja samoga Fostera koji nosi ostvarenje, a pritom dominira osoban aspekt te pristup subjekta.

    Zaron u podvodna područja za njega postaje prostor slobode i kreativnosti u kojem može ponovno izgraditi neposredan odnos s prirodom. Subjekt time postaje svjestan ljepote i krhkosti života, što posljedično biva povod za jednu od najkarakterističnijih ljudskih djelatnosti – promišljanje. Ujedno Foster daje glas Drugome – divljoj životinji, jer ona za sporazumijevanje naravno ne može koristiti ljudski govor, tako što nas uvodi u njezin svijet te način života. Mnogo važnije: taj uzajamni odnos, koji se razvija pred gledateljem, ujedno mijenja i Fostera te njegove poglede na život. Drugim riječima, čovjek uči kroz odnos s prirodom te postaje otvoreniji, obazriviji, velikodušniji te empatičniji.

    My Octopus Teacher ne zagovara jeftinu simboliku te naivan povratak prirodi, nego sugerira da umjesto poslovične ljudske destruktivnosti, postoji i prostor za empatiju te razmjenu iskustava. Foster i sam kaže pri početku filma da ga životinje nikad nisu pretjerano zanimale te nije imao nikakav odnos prema njima, pa dokumentarac svjedoči o promjeni njegovih stavova i nahođenja. Jedini je tako ispravan način odnositi se s poštovanjem i brigom prema drugim živim bićima i njihovim životnim prostorima. Na primjeru hobotnice autori na živom primjeru uočavaju stvaralačku moć prirode.

    Ehrlich i Reed pritom katkad gube fokus. U početku, tek uzgred, Foster se referira
     na odnos sa sinom, što se u završnici pretvara u gotovo tradicionalno i patrilinearno prenošenje očevih interesa na sinovljenje, gdje prvi zaključuje da je njegov najveći roditeljski uspjeh što je na potomka uspio prenijeti sposobnost za empatiju. Iako je poruka humana, ostaje dojam da je taj roditeljski segment ponešto nespretno, odnosno nemotivirano unesen u cjelinu. Unatoč spomenutom malom nedostatku, My Octopus Teacher iskreno je i potrebno ostvarenje, koje upućuje na nužnost promjene čovjekova odnosa prema prirodi u trenutku kada smo u svojoj destrukciji vjerojatno prešli točku bez povratka.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. travnja 2021.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji