Nepredvidivo, mračno-komično ostvarenje koje simbolizira neuništivost kapitalizma

Jako mi je stalo (I Care a Lot), red. J Blakeson, SAD (2020)

• 
  
  Premisa je odlična: Marla Grayson (Rosamund Pike) osoba je koja skrbi o potrebitima – posjeduje tvrtku koja se brine o osobama treće životne dobi, koje se ne mogu paziti zbog zdravstvenih ili inih problema. Ujedno nemaju rodbinu ili se ona o njima starati ne želi. Na papiru je taj sustav neobično zamišljen: ako nemate nikoga, sud vam na inicijativu liječnika ili liječnice opće prakse dodijeli službenika koji će biti nešto poput vašeg legalnog skrbnika. Naravno, u državi poput Sjedinjenih Država posrijedi neće biti državni službenik nego zaposlenik neke privatne tvrtke koja se specijalizirala u davanju spomenutih usluga za novčanu kompenzaciju koju pokriva naravno klijent, dakle zbrinuta osoba.
  
  Zamislite sada mogući scenarij, koji bi mogao inspirirati nekog na našim prostorima da se okuša u opisanim poslovnim aktivnostima: vlasnik ili vlasnica tvrtke odluči manipulirati zakonom te razvije koruptivni lanac u kojem na prevaru zatvara starije građane u institucije kako bi se financijski okoristili. Potplati liječnika opće prakse da preuveličava dijagnoze, u dobrim je odnosima s naivnim sucem, vlasnik doma za starije osobe također je na platnom popisu, a pritom ima razvijen poslovni odnos s tvrtkama u oblasti trgovine nekretninama.
  
  Drugim riječima, Marla pronalazi postarije građane koji nemaju obitelji ili je na sudu lako dokazati da ih odrasla djeca navodno zanemaruju te ih smješta u domove za starije i nemoćne a pritom slobodno upravlja njihovom imovinom i financijama. Nekretnine i pokretnine se pritom prodaju kako bi se podmirili troškovi uzdržavanja u ustanovi, no pritom protagonistica veliki dio novca sprema u vlastiti džep.

  Redatelj i scenarist J Blakeson (The Disappearance of Alice Creed, The 5th Wave) uzima moguću situaciju, gdje je zbog nedorečenosti zakona moguća zlouporaba, te je potencira do krajnjih granica da bi pokazao što se događa kada gramzivi sustav poput kapitalističkoga, koji nameće imperative individualizma i uspjeha bez obzira na granice i skrupule, preuzme potpunu dominaciju nad pojedincem i njegovim žudnjama. U sustavu u kojem su zdravstvo i skrb krajnje privatizirani, umjesto empatije susreće se hladna ambicija za uspjehom, odnosno zgrtanjem novca. Marla Grayson, koju odlično tumači Rosamnund Pike, ne trudeći se lik učiniti imalo simpatičnim, nema nikakvih iluzija o onome što čini. U društvenoj areni, kako i sama u uvodnom voice-overu naglašava, postoje dvije mogućnosti: možeš uništiti drugoga ili biti uništen, a ona bira sebe, dakle prvo.
  
  Blakeson u početku dobro postavlja priču: kroz spomenuti voice-over, u humornom tonu, skicira protagonističin karakter te svjetonazor. Kroz jedan sudski postupak, u kojem se sin buni protiv zatvaranja majke u instituciju, upućuje gledatelja u narav njezina posla. Zatim kreće Marlin novi poslovni slučaj – zbrinjavanje dobrostojeće Jennifer Peterson (Dianne Wiest), što je trebalo predstavljati tek rutinski zadatak. No, da je tome tako, ne bismo imali zaplet, a time niti film. Pritom je prvih šezdesetak minuta vrlo dobro postavljeno te kvalitetom odskače od ostatka djela.
  
  
  
  U prvoj polovici I Care a Lot vješto povezuje mračno-komične, čak satirične te trilerske elemente. Hladna i proračunata Marla, bez trunka emocija, empatije i obzira, usmjerena na isključiv osobni i društveni uspon, uspješno manipulira okolinom i zatvara Jennifer na vrlo perfidan način. Napetost probija iz pitanja hoće li se žrtva uspjeti nekako osloboditi te obračunati sa zlostavljačicom. Blakeson vješto izbjegava očekivanja gledatelja temeljena na njegovim moralno-etičkim nazorima te uvijek vrluda negdje između, dajući mogućnost protagonistici da manipulira i da se izvlači. Tijekom filma ona će nekoliko puta posrnuti, no svaki put će se vratiti i okrenuti priču u svoju korist. Poput negativca je iz horor filma, koji ponovno oživljava nakon što ga ubijete, sve dok mu u konačnici ne odrubite glavu. Stoga se osjećaj nemoći i frustracije koji osjeća žrtva djelomično prenosi i na gledatelja.
  
  U dodatku je Marlina karakterizacija sugestivno nadopunjena scenografskim i kostimografskim rješenjima. Prostor je svijetao, bijel, uredan, čist, jednom riječju – sterilan te odaje njezinu čvrstinu, ustrajnost te lišenost emocija. Slično je i s kostimografijom, pa je često odjevena u crveno ili bijelo. Prva boja obično sugerira ustrajnost u dostizanju ciljeva, borbenost i posvećenost, dominantnost i ustrajnost. Druga pak upućuje na snažan osjećaj individualnosti te ona ostaje dosljedna sebi do kraja. Često je prikazana u teretani te aktivnostima koji upućuju na brigu o tijelu i zdravlju, što je zajedno sa sklonošću prema konzumerističkim fetišima te odnosom prema društvu čine Patrickom Batemanom našega doba. On je također bio odraz i simptom jednog desetljeća – osamdesetih godina prošloga stoljeća.

  
  
  Druga polovica filma opada u odnosu na prvu, što rezultira neujednačenošću cjeline. Ostavlja dojam da scenarist Blakeson nije znao kako bi na odgovarajući način zapleo situaciju, a potom je raspleo da priča ostane uvjerljiva i koncizna. Uvođenje ruske mafije u zaplet, promjene identiteta, nadmudrivanja protagonistice i oponenta joj Romana Lunyova (Peter Dinklage) dovode priču na poznati i klišeizirani teren. Roman je ujedno ponešto jednodimenzionalno i ne baš najsuptilnije okarakteriziran. Navedeno posljednjoj trećini ostvarenja daje pomalo sapunast štih.
  
  Autor se silno trudio da što više toga ugura u djelo. Propitivanje američkoga sna i njegove perverziranosti kroz prizmu agresivnog individualizma i kapitalizma jedna je komponenta. Zatim je tu diverzivnost. Središnji ljubavni par u filmu čine dvije žene, a pritom Marla svoj put prema uspjehu jednim dijelom doživljava i kao borbu protiv patrijarhalnog i maskulinog društva. Takav svijet utjelovljuje nasilni ruski mafijaš, ali i ostali muški likovi koji joj se suprotstavljaju ili je primorana s njima surađivati. Roman ujedno pati od dvarfizma, u čemu je sadržana određena te opet ne pretjerano suptilna simbolika. Međutim, različiti aspekti nastojanja protagonistice – poput zgrtanja novca i borbe protiv muškog ugnjetavanja, nisu najspretnije povezani. Zatim je prisutna i problematika korupcije, nedorečenosti zakonske regulative, odnosa društva prema građanima treće životne dobi, što je tek uzgred dotaknuto.
  
  
  
  Marla se promeće u simbol kapitalizma koji se ne može uništiti; on se uvijek vraća – sve snažniji i ustrajniji. Njezine individualne ambicije u konačnici dobivaju korporativan okvir i zamah, gdje će velike tvrtke s vojskom svojih pravnika redovito moći dokazivati da su sve radili prema zakonu. Čak i da se ukloni, uvijek će se naći neke nove Marle koje će je zamijeniti. Pritom se Blakeson opredjeljuje za neuvjerljivo razrješenje: nakon niza nekonvencionalnih odabira u karakterizaciji protagonistice, odlučuje joj naplatiti moralne i etičke transgresije, što je nemotivirano izvedeno jer nema povoda u logici razvijanja priče.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. ožujka 2021.

Piše:

Dejan
Durić