Izvrstan prikaz života i nastojanja imigrantske obitelji
Minari, 2021., red. Lee Isaac Chung
-
.jpg)
Južnokorejska kinematografija od prošlogodišnje pobjede Parazita odlučno pokazuje svijetu zašto i jest drugo tržište, odnosno filmska sila, nakon one holivudske. Ta južnokorejska pobjeda zasigurno je otvorila vrata i dala dodatan poticaj ne samo južnokorejskom filmu koji je u stalnom uzletu, nego i ostalim zemljama koje možda misle da ne mogu konkurirati sa svojim filmovima, čak i za onu glavnu kategoriju koju Parazit i jest dobio, uz nagradu u drugim kategorijama na prošlogodišnjim Oscarima.Ovogodišnja filmska poslastica Minari koja je većinom na korejskom jeziku, uz dijelove na engleskom, i koju čini korejska glumačka ekipa, nije službeni kandidat Južne Koreje za Oscara, jer je djelo američko-korejskog redatelja Leeja Isaaca Chunga smješteno u kategoriju stranog filma. Iako je tako, za produkciju je zaslužna u potpunosti američka producentska kuća u vlasništvu Brada Pitta koja se može pohvaliti radom na vrijednim ostvarenjima poput Lady Bird, American Honey, Moonlight. Naravno, oko te činjenice stavljanja filma u stranu kategoriju s pravom se ne slažu svi, te su neki mišljenja kako film ne bi trebao uopće biti u toj kategoriji.
Već početni kadrovi i početna scena filma jasno daju do znanja kako se radi o korejskoj doseljeničkoj obitelji u Ameriku u 1980-im godinama, točnije u Arkansas. Iz biografije redatelja vidljiva je autobiografska crta filma – Chung je također dijete korejskih imigranata no rođen je u Americi, gdje je i odrastao te završio studij, prvo biologije a potom filmologije. Dakle, po svemu sudeći, film možda i nije trebao biti u kategoriji stranog filma, no vjerojatno je presudio dominantan korejski jezik u filmu.U filmu se radi o četveročlanoj, kasnije peteročlanoj obitelji koja doseljava u američki ruralni kraj u potrazi za srećom/kruhom. Već na samome početku vidimo kako žena nije previše zadovoljna onime na što nailazi nakon dolaska u Ameriku, obećanu zemlju – kuću na pokretnim kotačima. Ipak, njezin muž duboko je uvjeren u uspjeh i strpljivost koja će se kad-tad isplatiti. Kako bi prehranili obitelj, korejski bračni par zapošljava se u lokalnoj tvornici, no otac, koji ima veće planove, krene u sadnju povrća koje želi prodavati svojim sunarodnjacima kojih u Americi ima, počevši od onih u tvornici gdje rade do trgovca s kojim otac odluči sklopiti dogovor (kasnije neostvaren zbog nesretnog događaja).
Korejska obitelj živi usred prirode, njihovu pokretnu kućicu okružuje veliko polje i drveće, što daje vividnu sepijastu sliku netaknute nature čija plodna zemlja samo čeka obrađivanje, koje je uspješno – recimo to tako, sve do događaja koji će na trenutak zaustaviti sudbine naših junaka koji su udaljeni i odijeljeni od ostatka kulturne sredine u koju su se doselili. Iako žive američkim načinom života, što signalizira na primjer ispijanje američkog pića, uređenje doma na američki način, arkansaški stav/izgled oca, izgledom su različiti od ostatka američkog puka, što i malom Davidu ksenofobno poručuje lokalni dječak s kojim se igra, te prostorno odcijepljeni od ostatka arkansaške zajednice čiji će dio postati samo odlascima na mise, a baka Soon-ja, koja dolazi u pomoć, znakovito će ih podsjetiti odakle su.Soon-ja sve je samo ne tradicionalna baka, što joj i David govori. Posve netipična baka s mirisom Koreje, Soon-ja nosi dio muškog rublja, ne zna kuhati i peći kolače te je više zanima ležerno provođenje vremena u kartanju začinjenom brojnim psovkama u prisutnosti djece, negoli koje druge kućanske aktivnosti. Njezino je ponašanje optimistično, vedro, pomalo i djetinje naivno/iskreno. Potpuna opozicija joj je mali David s brzopoteznim replikama koje zaista ne ostavljaju gledatelja ravnodušnim. Od početka filma, koji ima linearnu naraciju s jednoličnim i sporim ritmom, baka ipak uspijeva unijeti malo radosti u obitelj, no i u život gledatelja.
Odnos bake i unuka satkan je na iskrenom i srčanom humoru sa stanovitom životnošću koja pršti iz njihovih dijaloga i njihovog odnosa. Glumački ostvaraji svi su redom dobri, te ga čini izvrsna korejska ekipa. Upravo zbog likova bake i unuka, film dobiva na težini i značenju, isijava vedrinu života u borbi i vedrinu u težnjama malog čovjeka punog nade u stranoj zemlji da ostvari neke zacrtane snove, pa čak i onda kad se čini da su ti snovi nadomak, no uvijek lagano i vidljivo izmiču. Priča rezonira sa svima, no najviše s onima koji, iako nisu u svojoj domovini, u srcu je nose, jednako kao i ova korejska glumačka ekipa.Baka Soon-ja simbolično je otjelovljenje Koreje i prijenos korejskog daška u američku ruralnu sredinu doseljeničke obitelji. Osim tjelesnog mirisa Koreje koji nosi, daje malom Davidu ljekoviti korejski napitak te uz to, razigrano istražujući okolicu mjesta gdje živi, odlučno zasađuje minari, vrstu ljekovite potočarke nalik peršinu. tipičnu za azijske zemlje, koja se često koristi u narodnoj medicini i koja uspijeva u blizini velike vlage, tj. vode.
Baka i minari ključni su za cijeli film, kao i odnos bake i Davida. Baka koja je cijela korejska no ipak netipična, simbolično uvijek u stanju ushita spominje minari u znaku života, lijeka, domovine. Minari kao biljka koja uspijeva uz obale potoka u Arkansasu, te sam naziv filma, metafora su za obitelj koja također može uspjeti u stranoj zemlji.
Minari je slow burn drama naglašenog vizualnog segmenta, koja sadrži i izvrsne trenutke humora. Film je izvrstan prikaz života i nastojanja strane imigrantske (korejske) obitelji da opstane u tuđoj, američkoj, 80-ih godina obećanoj zemlji. S jednostavnošću izraza, kompleksnošću odnosa, pozadinskom društveno-ekonomskom slikom, Chung je uspio prikazati dovoljno, nikad previše, no onoliko koliko je potrebno da se dotakne prosječnog gledatelja. Evociranjem atmosfere/slike koja se doima kao da je zaodjevena suptilnim velom lirizma i životne poetike, stvorio je rafinirani redateljski potpis u ovoj filmskoj poslastici.© Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 26. ožujka 2021.
