Ultimativno remek-djelo Kaurismäkijeva opusa

Unajmio sam plaćenog ubojicu (I Hired a Contract Killer), red. Aki Kaurismäki, 1990.

• 
  
  „Radnička klasa nema domovine“. Neki će reći kako je ta, danas egzotična populacija, nastanila rajske poljane. (spominje se u naslovu filma Elia Petrija La classe operaia van in paradiso, 1971., ali i u songu grupe Haustor - Radnička klasa odlazi u raj). Iako je nostalgični prizvuk u ovim retcima gotovo pa neizbježan, čini se da u intelektualnom i umjetničkom pregnuću još uvijek postoji onaj impuls koji sve „ponižene, uvrijeđene i potlačene“ u ovoj civilizaciji priziva kao posljednji bastion humanosti i opstanka. Solidarnost, suosjećanje na bol i patnje drugih, „kozmičko bratstvo duša“ čine se dijelom nekom drugog univerzuma, galaksijama udaljenog od nas.

  Na filmu, jedan od prizivatelja bratstva i solidarnosti svakako je Aki Kaurismäki. U nizu njegovih ostvarenja svjedočimo tom prizivu. Kaurismäki je tako posložio dvije svoje trilogije, najprije tzv. radničku/proletersku (1986-1990), zatim i onu finsko-gubitničku (1996-2006), s protagonistima koji traže svoje mjesto pod suncem u svijetu gdje im, čini se, uopće nema mjesta. Taj lajtmotiv pokreće njegovu poetiku. Pa i ona treća – o bizarnim, ali kultnim Lenjingradskim kaubojima (1989-1994) u sebi sadrži bliske motive. Njegova je Finska zemlja beskrajne melankolije i ultimativne nostalgije za nekim drukčijim i boljim svjetovima („kad je sanjati još pomagalo“, P. Handke). Ipak, uz pomoć svojih filmova Kaurismäki se znao otisnuti i dalje od domaje. Takav je jedan izlet finski autor poduzeo 1990., snimivši jedini film na engleskom. Naime, u Londonu – ali koji ovdje nevjerojatno nalikuje Helsinkiju, snimio je Kaurismäki jedno od svojih najzačudnijih ostvarenja.

  Unajmio sam plaćenog ubojicu (I Hired a Contract Killer, 1990.) stoji zasebno u autorovu opusu. Film je posveta nekolicini Kaurismäkiju važnih ljudi. Izravno, finski autor odaje počast netom tada preminulom Michaellu Powellu, britanskom filmašu koji je obilježio jedno razdoblje engleske kinematografije, posebice u suradnji s Emericom Pressburgerom. Ali, mnogo je tu omaža.
  
  Film nudi bizarnu priču u kojoj se travestijski miješaju literarni motivi Kafke, Dostojevskog i Musila s onima iz „romansiranog Alana Forda“. Groteska s elementima crnog humora dana je, naime, kroz priču o neuspjelu samoubojici. Francuz u Lodonu, Henri Boulanger (Jean-Pierre Léaud), nakon 15 godina službe u Vodovodu Njezina Kraljevstva, dobiva otkaz na poslu. Ne znajući što bi sa sobom u tom dramatskom momentu, želi okončati svoj, rutinom uvjetovan život. Ne uspijeva u grotesknim pokušajima samoubojstva. Stoga unajmi plaćenog ubojicu (Kenneth Colley) da obavi taj posao.

  

  Međutim, cvjećarka Margaret (Margi Clarke) unosi „pupoljak smisla“ u Henrijev život. Henri se tada naravno predomisli. Po prvi je puta osjetio da život čini nešto više od uredskog posla, skučenog najamnog stana, čaja i keksa kojeg u njemu konzumira. Prije sudbonosnog susreta s Margaret, on se toksira cigaretama i opija viskijem. Ali, svakako antologijskim film čini sekvenca u kojoj posjećuje opskurni bar u dijelu Londona gdje taksisti više ne smiju dalje voziti. Honolulu-bar kao da je izronio iz nekog od najmračnijih zakutaka nečije noćne more (ili Langova Ubojice M., 1931.). Rekoh već, London sa svojim slumovima savršeno simulira predgrađa i dokove Helsinkija. Spleen sredini, pak, daje protagonist.
  
  Naime, kao svojevrsni omaž Truffautu, Kaurismäki angažira Jean-Pierrea Léauda. Ovaj glumački heroj francuskog novog vala briljantan je u svojoj ne-ekspresiji. Naime, njegova je mimika, grimasa i gestikulacija toliko ne-izražajna da priziva brechtovski efekt očuđenja i beckettovski teatar apsurda. Kroz niz sasvim kratkih, ali detaljistički humorno razrađenih sekvenci, Kaurismäki nas polako ali sigurno uvodi u osjet empatije s protagonistom. Kao francuska verzija njegova omiljenog finskog glumca Mattija Pellonpääe, Léaud utjelovljuje gubitnika koji to prestaje biti ponajprije zbog Kaurismäkijeva univerzuma u kojima luzeri svih provenijencija na koncu ipak uspijevaju nekako isplivati iz svih poteškoća.
  
  
  
  Margi Clarke navlastita je britanska inačica Kati Outinen. Njezin je ženski impuls onaj koji u Henriju rađa novi život. Međutim, najmelankoličniji lik jest sjetni ubojica (sjajni Kenneth Colley) prema kojemu Kaurismäki itekako ima suosjećanja. Ultimativni dijalog između njega i Henrija vrhunac je kafkijanske komunikacije. Naoko jednostavan, nosi u sebi svu tragiku života osuđenog na „bitak-k-smrti“ (Heidegger). Umjesto nanovo oživljenog Henrija, okončava njegov nesuđeni plaćeni ubojica.

  Unajmio sam plaćenog ubojicu prikazan je 1990. na Venecijanskom festivalu. Bio je zapažen, ali ne i nagrađen. Priznanje je dobio tek sljedeće godine preko prestižne finske filmske nagrade Jussi, koju je polučio autorov stalni snimatelj Timo Salminen (ali ne i također nominirani Léaud). Doista, pastelne boje ambijenata koje prenosi fotografija prizivaju spleen sirotinjskih četvrti grada, vizualno, ali i emotivno.
  
  
  
  Kaurismäki ovim filmom daje možda i ponajbolje ostvarenje svoje „poetike apsurda i suosjećanja“. Nakon proleterske trilogije, isti je sublimat njegovih svjetonazora. Kada protagonistica u jednome trenutku izrekne „Radnička klasa nema domovine“, tada je to mnogo više od filmske le parole. U ikonografski kultnoj sekvenci, sam Kaurismäki, u cameo-pojavljivanju, prodaje tamne naočale svom protagonistu. Tada ovaj ulazi u bar, gdje (konačno!) svira i sam Joe Strummer (pogledajte isječak iz filma). Pored njega se, kao lik na pozadini, vidi zvijezda petokraka. Intelektualno-proleterska Internacionala par excellence! Finac svoje junake – Francuza i Engleskinju, upućuje na bijeg u utopiju univerzalne solidarnosti. U tom pothvatu, ono nemoguće i fanatazmatski daleko, postaje dohvatljivim i ovdje.

  Kaurismäkijevo djelo mnogo je više od postmodernističkog pastiša kino i literarnih žanrova. Film je to koji nadilazi granice medija i pokazuje ono što Kaurismäki ustvari jest. Punk-poetika ovog minimalističkog ostvarenja romantička je gesta solidarnosti svih „prezrenih na svijetu“. Ovim filmom o emotivnim i intelektualnim apatridima nagovijestio je preokupacije dvaju svojih zasad posljednjih filmova – Le Havre (2011.) i Druga strana nade (Toivon tuolla puolen, 2017.). Priče su to o mentalnoj i tjelesnoj emigraciji, ali i neuništivoj volji za životom.
  
  

  Unajmio sam plaćenog ubojicu odlikuje uobičajeni redateljev izvedbeni minimalizam, te afirmacija humanosti i solidarnosti među prezrenima. Politički je to film bez politike! Kaurismäki nikad nije napravio jasniju kino-artikulaciju vlastita svjetonazora. Naoko mali film, ultimativno je remek-djelo njegova opusa.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 20. ožujka 2021.

Piše:

Marijan
Krivak