Propitivanje rase i klase kroz prizmu umjetnosti
Ma Rainey: Majka bluesa (Ma Raineys Black Bottom), 2020., red. George C. Wolfe
-
August Wilson zauzima istaknuto mjesto među afroameričkim dramatičarima druge polovice dvadesetoga stoljeća, ponajprije zato što su mu drame nastojale secirati živote Afroamerikanaca te probleme s kojima su se suočavali u vrlo ekstenzivnoj maniri. Tekst Ma Rainey's Black Bottom (1982) jedna je od deset drama koje čine njegov poznati ciklus Pittsburgh. Radnja im je smještena u gradski Hill District te razmatra sudbine afroameričkih likova u različitim periodima dvadesetoga stoljeća kako bi skicirala društvene preobrazbe te njihov utjecaj na rasna pitanja i svakodnevne živote protagonista. Jedino dramsko djelo čija se radnja ne odvija u pitsburškom Hill Districtu je Ma Rainey`s Black Bottom te je smještena u Chicago tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća. Temeljena je na životu i djelu Gertrude Ma Rainey, na koju se često referira kao na majku bluesa.
Rainey ima veliki značaj za američku kulturu i glazbeni izričaj jer je posrijedi pjevačica koja se probijala tijekom još uvijek izrazito rasističke prve polovice dvadesetoga stoljeća. Na glasu je ostala kao veliki utjecaj na kasnije generacije glazbenika koji su se bavili bluesom, a znakovito je da je bila jedna od prvih afroameričkih glazbenica koja je dobila mogućnost studijskog snimanja glazbenog albuma. Stoga njezin lik i djelo ne predstavlja bitnu točku u povijesti popularne glazbe, nego ima i značajan kulturni naboj kada govorimo o rasnoj emancipaciji te suprotstavljanju sistemskom rasizmu.
Redatelj George C. Wolfe, koji iza sebe ima bogatu kazališnu karijeru (Angels in America, 1993; Mother Courage and Her Childern, 2006) te scenarist Ruben Santiago-Hudson odlučili su se zadržati komorni pristup Wilsonova dramskoga teksta. Stoga u filmu gledatelj ne treba očekivati ekstenzivnu biografiju naslovne protagonistice, koja obuhvaća širi društvenih period, s njezinim osobnim i profesionalnim usponima i padovima. Gledatelju neupućenom u lik i djelo Ma Rainey ostvarenje neće puno reći o njezinu profesionalnom i životnom putu, osim što se naslovom referira na jednu njezinu slavnu pjesmu, koja u ovom slučaju dobiva i nove, rasne konotacije, pa je naslov dvoznačan.
Vizualno izrazito dotjeran film usredotočen je na jedan dan u životu naslovne protagonistice, kad ona i njezin glazbeni sastav, zajedno s menadžerom Irvinom (Jeremy Shamos) u Chicagu 1927. godine trebaju snimiti album s producentom Sturdyvantom (Jonny Coyne). Djelo sadrži svega nekoliko sekvenci te lokacija, od kojih prevladavaju interijeri glazbenoga studija. Prva trećina ostvarenja, u trajanju oko trideset minuta, otpada na članove sastava Cutlera, Slow Draga, Toleda i Leveeja, koji se zatvoreni u podrumu trebaju usvirati dok Ma, koja uvelike kasni, ne dođe. Zatvorenost u podrum bjelačkoga glazbenoga studija ponovno ima rasne konotacije, tim više što se Sturdyvant osjeća nelagodno zbog afroameričkih glazbenika u njegovu prostoru, no istodobno je svjestan mogućnosti velike financijske dobiti.
Izrazito komoran podrumski prostor odlično je iskorišten da se sučeli četvero likova čiji se karakteri u procesu čekanja dovode u različite tipove interakcija, čime se otkrivaju njihove osobine te stvara dramski naboj. Ovaj segment odaje određenu teatralnost, koja međutim ne umanjuje filmičnost, te je ne treba uzimati za nedostatak. Santiago-Hudson odlično strukturira filmske dijaloge, u čemu mnogo duguje dramskom predlošku, pa odnosi među likovima djeluju svježe i razigrano. Wolfe dinamičnom kamerom iz ruke uspijeva pratiti ritam interakcija i karaktera. Pritom je naglasak na planovima lika, napose na njihovim facijalnim ekspresijama, bogatoj mimici i gestama, kojima se otkrivaju unutrašnji svjetovi.
Razgovori se dotiču raznih tema – u rasponu od glazbe pa do osobnih trauma, no često u podtekstu otkrivaju rasnu problematiku. Jedan od najupečatljivijih je kada Levee, inače svojevrsna crna ovca u bendu, a koji mašta o osnivanju vlastitoga sastava, otkriva obiteljsku tragediju. Spomenuto strukturiranje prvih tridesetak minuta omogućuje i glumcima da se iskažu pa je redatelj veliku pomoć imao od Michaela Pottisa, Colmana Dominga, Glynna Turmana te napose pokojnoga Chadwicka Bosemana (Black Panther), koji je posthumno za ulogu osvojio Zlatni globus u kategoriji najboljega glavnoga dramskoga glumca.Wolfe vješto slaže priču, pa nas kroz prvu trećinu uvodi u kontekst, a potom predstavlja naslovnu protagonisticu, koju je gledatelj tek sporadično mogao vidjeti, mahom u situacijama koje otvaraju rasnu problematiku. Iako neosporno velika zvijezda te financijski potkovana, bjelačka klijentela hotela u kojem je odsjela gleda je s podozrenjem, što dodatno biva zaoštreno sukobom s policajcem na ulici zbog sudara koji je prouzročio njezin nećak Sylvester (Dusan Brown). Pitom je Viola Davis (Widows, Suicade Squad) odlično utjelovila glazbenicu te svojom pojavom suvereno dominira filmom. Njezina kreacija otkriva da je goropadna površina zapravo uspješan obrambeni mehanizam stvoren kao protuteža bjelačkom rasizmu. Ma Rainey tretira bijelce oko sebe – u rasponu od menadžera, preko Sturdyvanta do policajca, kao što bijelci tretiraju nju i njezine sunarodnjake.
Usredotočenost na kratak vremenski period od jednoga dana te na uzak krug ljudi sugerira da se film ne bavi pitanjem biografije, što predstavlja veliko osvježenje, nego je naglasak na propitivanju rase i klase kroz prizmu umjetnosti. Središnje tematske linije tako se otkrivaju u interakciji likova – prvo članova glazbenoga sastava, a potom kroz njihov odnos naspram Ma te njezine relacije s menadžerom i producentom. Stoga bismo mogli govoriti o svojevrsnom filmu ideja, u kojem se kroz konverzaciju likova otvaraju i razmatraju pitanja vezana uz afroamerički identitet i glazbu te njihov tretman nekad i danas u američkom društvu. U razgovoru s Cutlerom Ma Rainey se otkriva kao osoba koja nema nikakve iluzije o svom položaju. Shvaća da ljudima iz glazbene industrije nije bitna ona kao osoba, pa čak niti njezina glazba, jer nije nužno da je razumiju ili je mogu razumjeti. Jedino je važno što ta glazba može zaraditi puno novca, pa je treba iskoristiti što se više može.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. ožujka 2021.
