Vestern koji progovara o sadašnjosti zamaskiranoj u prošlost

Novosti iz velikog svijeta (News of the World), 2020., red. Paul Greengrass

• 
  
  Paul Greengrass u svojoj je nevelikoj filmografiji redovito bio fasciniran recentnom poviješću, ako izuzmemo njegove izlete u špijunske vode s ekranizacijama Bournea (The Bourne Supremacy, 2004; The Bourne Ultimatum, 2007; Jason Bourne, 2016). Bivši novinar, također dokumentarist, Greengrass je i u igranofilmskim ostvarenjima nastojao fingirati dokumentaristički stil i neposrednost, čime je razvio prepoznatljiv redateljski rukopis. Bloody Sunday (2002) bavi se prikazom krvave nedjelje u sjevernoirskom gradu Derryju, gdje je došlo do sukoba prosvjednika i britanske vojke 1972. godine.
  
  Sniman kamerom iz ruke te uz veliku dozu realizma, film je nastojao prikazati događaje iz perspektive protagonista Ivana Coopera. United 93 (2006) također je dokumentaristički intonirano djelo, trajanja u realnom vremenu, koji prikazuje posljednje minute leta 93 United Airlinesa, koji su oteli islamski teroristi jedanaestoga rujna 2001. godine. Autor nastoji fingirati perspektivu i doživljaje putnika. U Captainu Phillipsu (2013) secira slučaj otmice broda Maersk Alabama (2011), koju su izvršili somalijski pirati, također iz perspektive naslovnoga lika. 22 July (2018), u kojem je angažirao norveške glumce, rekonstruira sumanuti pohod Adreasa Breivika na otoku Utoyi, a redatelj je događaje također odlučio prikazati u realnom vremenu te slobodnom kamerom, kako bi naglasio spori protijek vremena te razinu terora i kaosa koje je mladež na otoku iskusila.
  
  
  
  Green Zone (2006) isto je temeljen na faktografskom materijalu, knjizi novinara Rajiva Chandrasekarana, te sagledava život u zelenoj zoni u Bagdadu tijekom američke vojne intervencije. Kako što se može vidjeti, Greengrass za predmete razmatranja uzima neke od događaja koji su obilježili svjetsku povijest u posljednjih pedesetak godina te su bitno utjecali na suvremenoga čovjeka i njegovo okruženje. Pritom teži realistički zahvatiti događaje, nastojeći gledatelju prenijeti atmosferu zbivanja te ući u perspektive likova i njihovih proživljavanja. Stoga i ekstenzivna uporaba kamere iz ruke te tendencija da se zbivanja insceniraju u realnom vremenu. Uz navedeno, rekao bih da postoji još jedan razlog zašto je Greengrass u tolikom mjeri fasciniran suvremenom poviješću. Kroz djela mu se redovito provlači propitivanje ljudskoga nerazumnoga ponašanja, besmislenoga nasilja te pogubnih posljedica do kojih ono dovodi.

  Stoga se čini pomalo neobičnim da je u najnovijem ostvarenju News of the World (2020) autor zaplivao u vestern-vode te se vratio u nešto dalju povijest – devetnaesto stoljeće te godine neposredno nakon američkoga građanskoga rata, kada je proces kolonizacija zapada još uvijek u tijeku te traju doseljeničke razmirice s indigenističkim stanovništvom, kojem bijelci otimaju zemlju. Radnja je promišljeno smještena na područje današnjega Teksasa jer je tamo međuetničko i međurasno nasilje bilo najizraženije. Osim indigenističkoga stanovništva i doseljeničkoga bjelačkoga stanovništva, svoje mjesto u društvu tražili su i oslobođeni afrički robovi, kao i Meksikanci, redom sagledavani kao građani drugoga reda. Amerika je tako svoj prosperitet temeljila na iskorištavanju drugih: Indijanci su potisnuti a njihova zemlja oteta i prisvojena, pretci današnjih Afroamerikanaca radili su na toj zemlji te time pridonijeli ekonomskom razvoju i rastu, a slično je bilo i s meksičkim stanovništvom. Neprestani sukobi i razmirice bili su sveprisutni, kao i bezakonje.

  Postratni kontekst priče također je pomno odabran. Naznačeno je da se glavni protagonist kapetan Jefferson Kidd (Tom Hanks) borio na strani gubitničke, konfederacijske vojske. Rat se nikad izravno ne tematizira, iako se njegove posljedice svugdje posredno osjećaju, a i sam se lik suočava s brojnim psihičkim i emocionalnim ožiljcima. Gledatelju je jasno da postoji nešto o čemu se ne priča, ali temeljno oblikuje karakter protagonista: nasilje u kojem je sudjelovao trajno ga je obilježilo. Njegov mirnodopski posao predstavlja puko nastojanje za preživljavanjem. Kidd tako putuje od grada do kraja i za sitnu novčanu naknadu mahom nepismenom stanovništvu čita presjek vijesti iz raznih dnevnih novina. Čitalačke sesije dobro su posjećene, nalik su današnjim kinoprojekcijama ili održavanju sličnih zabavnih sadržaja, jer je u ono vrijeme, bez modernih oblika popularne kulture, to bio jedini oblik zabave.

  
  
  Putujući čitač ujedno nosi i određeni simbolički naboj. Čitanje je uvijek bilo vezano uz ideju prosvjetljenja pa time i obrazovanja te napretka. U situaciji obrazovnog i kulturnog mraka, u kojoj caruju primitivizam i nasilje, Kidd unosi dašak optimizma u zaturena teksaška područja kojima prolazi. Pričanje priča jedna je od najkarakterističnijih ljudskih djelatnosti, pa i sam protagonist često vijesti koje čita zanimljivo i živopisno fabulira kako bi angažirao publiku.
  
  Prenošenje vijesti također ima ulogu informiranja te omogućuje da se upoznamo sa životima ljudi i događajima u drugim dijelovima zemlje ili svijeta. Na taj je način omogućena komparacija iskustva, koja je nužan preduvjet želje za promjenom. Možemo naše situacije usporediti sa situacijama drugih te vidjeti što možemo promijeniti ili poboljšati. U tome se perfidno krije i Kiddova temeljna intencija, što će posebice biti eksplicirano u sekvenci posjeta okrugu, čiji vođa Merrit Farley (Thomas Francis Murphy) želi svoj teritorij očistiti od stranaca. Znakovito, od Kidda ne traži da čita vijesti o vanjskom svijetu, nego o njegovim postignućima unutar zajednice, što je prikaz diktature u malom, koja svoje podanike drži izolirane, indoktrinirajući ih da se vlast stara za njih na najbolji mogući način.

  
  
  Nije teško zaključiti da Greengrass te suscenarist Luke Davies progovaraju o sadašnjosti koja je zamaskirana u prošlost, te sugeriraju potrebu za većom društvenom kohezijom i međurasnom te međuetničkom tolerancijom u suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama. Pritom odabir žanra nije slučajan, jer je vestern najameričkiji od svih vrsta te progovara o jednom od tamošnjih najautohtonijih iskustava – stvaranju nove nacije na opasnoj i divljoj granici, što je bilo moguće samo ako se ukroti divlja priroda i animalni starosjedioci. Međutim, malotko će priznati da taj proces nije bio nimalo bezazlen te je uključivao brutalno nasilje, otimačinu i temeljno strašan genocid. Autori naravno ne ulaze u dubine i tančine povijesne problematike jer za to nemaju dovoljno hrabrosti, a i pomaknulo bi naglasak s protagonista te njihova predvidljivog emocionalnog povezivanja.

  Narativni okidač u djelu je Kiddov pronalazak djevojke Johanne (Helena Zengel). Ispostavlja se da su je kao malu oteli Indijanci, nakon što su joj ubili roditelje. Sada su pak doseljenici ubili njezine indijanske roditelje, a ona biva vraćena na doseljenički teritorij. Osamljeni jahač i dijete, kao nespojive kombinacije, stari je klišej koji priči jamči emocionalni naboj te redemptivno razrješenje koje će Kiddu omogućiti da se suoči s avetima prošlosti te usmjeri prospektivno prema budućnosti. Ujedno, priziva i karakterni trokut karakterističan za vesterne, kao i tipičnu fabularnu okosnicu.
  
  Doseljenik se bori protiv Indijanaca oko mlade i nevine bijele djevojke, koja simbolizira netaknutu doseljeničku zemlju. Autori vješto rekonceptualiziraju ovaj olinjali trokut. Johanna prvo potječe iz doseljeničkog konteksta, ali potom biva smještena u indigenistički, gdje usvaja norme i jezik nove sredine. Naposljetku se vraća u prvobitno okruženje, u koje se više ne uklapa, pa ostaje negdje na pola puta između doseljenice i Indijanke, što je istaknuto sporadičnim proplamsajima sjećanja na život s njemačkim roditeljima te u prisjećanju njemačkoga jezika. Ona je, kao i Kidd, autsajder. Kad je junak vraća njemačkim rođacima, nemaju koristi od nje jer nije sposobna za rad pa je vežu za stablo jer neprestano bježi, čime je doslovno svedena na animalnu razinu. Johanna tako u ostvarenju sugerira mogućnost supostojanja i suživota, prihvaćanja karakteristika različitih kultura i njihovo prožimanje.

  
  
  Greengrass se odlučio za nepretenciozno, jednostavno i linearno građenje naracije bez ikakvih sižejnih poigravanja, što na trenutke ostavlja dojam jednoličnosti, unatoč lijepoj fotografiji Dariusza Wolskoga. Protagonisti su usmjereni na sadašnji trenutak te pronalazak načina kako preživjeti. Njihovo izmještanje organizirano je oko nekoliko susreta s pomagačima ili odmagačima na putovanju te imaju gradirajući učinak, što cjelinu čini ponešto fragmentarnom. Cilj im je oslikati društveni kontekst te svaki od njih nastoji uputiti na jedan problem ili primjer ljudskoga ponašanja, bio on pozitivan ili negativan. Kaosu nasilja suprotstavljen je izmješten roditeljski odnos Johanne i Kidda, u odličnim glumačkim kreacijama Helene Zengel i Toma Hanksa.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2021.

Piše:

Dejan
Durić