Osobine redateljskog stila u savršenom omjeru

Čežnja Veronike Voss (Die Sehnsucht der Veronika Voss), red. Rainer Werner Fassbinder, 1982.

• 
  
  Filmove Rainera Wernera Fassbindera mogu gledati bilo gdje, bilo kada, bilo s kim. I u zajedničku gledanju, kao i samome, ostaje mi navlastiti osjećaj – die Sehnsucht. To je onaj oćut koji ni jedan drugi kino-autor, za mene, ne posjeduje niti posreduje. Dakle, čežnja… Čežnja za nečim što želimo, što smo možda nekad imali, ili bili, s nekim dijelili, ali uvijek čežnja za onim propuštenim, prošlim. Po tom melankoličnom modusu, Fassbinderu je u najbliskijoj mi njemačkoj kulturi srodan Walter Benjamin na području esejistike i Thomas Mann u prozi. Lirski i dramatski pristup kod njega se u svijetu filma – po vlastitu izrijeku – nadovezuje na Douglasa Sirka, a umnogome mu duguje i mlađi, kultni autor svjetske kinematografije, Pedro Almodóvar. Radi se o – melodrami.

  Čežnja Veronike Voss (Die Sehnsucht der Veronika Voss, 1982) pretposljednji je Fassbinderov film, dovršen tek koji mjesec prije prerane mu smrti u 37. godini života. Naslovna protagonistica (Rosel Zech) savršeno se uklapa u niz autorovih nesretnih i usamljenih žena koje boje autorski univerzum njemačkog kino-genija: Hanna Schygulla, Irm Hermann, Brigitte Mira, Margit Carstensen, Barbara Sukowa… Radi se o ponajprije lijepim, ali usudno melankolično-neuralgičnim osobama koje traže ljubav i privrženost, a same su jednostavno izgubile sposobnost pružiti je. Jer, posebično u slučaju Veronike Voss, te žene pripadaju svijetu spektakla i glamura, u kojemu im glumački milje sputava spontanost emocije i gdje obitavaju u paralelnim, medijskim svjetovima. (Dva Fassbinderova spektakularna filma na tu temu svakako su i Lili Marleen i Lola.)
  
  U monokromatskoj vizualnosti filma, ali i u atmosferi, ipak ponajprije mi pada na pamet bliskost s klasikom američke kinematografije, Bulevar sumraka (Sunset Boulevard, 1950), „američkog Nijemca“ Billyja Wildera. Protagonistica filma ocvala je zvijezda iza koje su najviši dometi u kino-svijetu. Veronika je naime, bila zvijezda UFA studija u vrijeme vladavine nacizma. Fassbinderov film bilježi njezin usud deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Umjetnički Berlin iz 1955. svakako više ne potrebuje njezinu karizmu. Iako još uvijek lijepa, njezin je image nešto što su gledatelji povezivali s još svježom ranom vojnog, ali i civilizacijskog pada i moralnog poraza nacističke Njemačke.

  
  
  Za usud negdašnje zvijezde zainteresira se sportski novinar. Robert Krohn (Hilmar Thate), naime, želi prekinuti svoj ograničeni način života i žudi za nečim drukčijim, uzbudljivijim. A to će biti pretvoreno u čežnju za svijetom umjetničkog spektakla, kojeg za njega još uvijek inkarnira Veronika Voss. (Ipak, utakmica između Kaiserslauterna i Münchena 1860. s time baš i nije usporediva!) U meko-kuhanom krimi-prosedeu, Fassbinder nam majstorski precizno, ali opet suptilno servira žanrovski vrlo prepoznatljiv zaplet. Novinar, postajući detektivom, dolazi do skrivenih tajni duše (Geheimnisse einer Seele, Pabst, 1926.), koje imaju mračnu pozadinu kriminalne provenijencije.
  
  Veliki Fassbinder, naime, oduvijek je baštinio sposobnost prikaza krhkih ženskih egzistencija u okrutnom, dominantno muškom svijetu. Mnogi će to pripisati njegovoj seksualnoj orijentaciji, kao što je to uostalom i nezanemarivi slučaj s gore spomenutim genijem Almodóvara. Upravo to RWF postiže genijalnim, gotovo pa ekspresionističkim punctumom supostavljanja mračnih tajni u zasljepljujuće svjetlom prostoru sanatorija dr. Marianne Katz. Baš je i stoga autoru bilo potrebito svoj film smjestiti u crnobijelu vizuru. Naravno, tu je i filmofilska posveta američkom film-noireu, a Rosel Zech svoju ekspresiju gradi na gesti i grimasi Glorie Swanson iz gore spomenuta klasika.

  
  
  „Put u pakao popločen je dobrim namjerama“ –  ovaj poslovični kredo sasvim se primjereno upisuje u idejnu i sadržajnu strukturu Fassbinderova filma. Novinar, kao cijenu otkrivanja mračne psihijatrijsko-kriminalne tajne, gubi djevojku, a surovost se cjelokupne teksture ipak ne pretvara u sumornu vizuru. Zašto? Upravo stoga što je Fassbinder majstor melodrame. Postav ovog vrlo zahtjevnog stilskog narativnog opredjeljenja uvijek kod njega preteže, ne prema tragici, nego prema – čežnji. Jer, kao što Benjamin u svojem melankoličnom spoju židovskog misticizma i historijskog materijalizma nastoji otkupiti i spasiti prošlost, tako i Fassbinder biva pripovjedačem navlastito njemačke nostalgije. U niti jednom trenutku njegova filma ne možemo zanijekati ovaj pro-retro osjećaj – taj osebujni Sehnsucht.
  
  

  Sve osobine Fassbinderova redateljskog stila – a kojeg čine naglašeno reducirana scenografija i kostimografija, pomalo grubi kazališni postav likova u kadru (jer likovi se kreću najčešće praznim ulicama pa poprimaju karakter svojevrsnog gestaltističkog lika na pozadini), posvemašnja ogoljenost i očišćenost od sporednih tijekova radnje i simultanizma, kao i statičnost i odstupanje od svake ekstravagantnosti u kadriranju – ovdje stoje u apsolutno savršenom omjeru. Njegov zlatni rez, međutim, nije u matematički preciznom i simetriji obvezanom vizualno-narativnom postavu. Ono što Fassbindera čini velikim podređivanje je vlastita autorstva koherentnosti sebi zadane cjelovitosti iskaza. 

  Čežnja Veronike Voss zasigurno nije jedan od najboljih autorovih filmova. Ipak, u piscu ovih redaka pobudio je na početku napisa spomenuti, navlastiti osjećaj. Neobična osobnost emfatičke karizmatičnosti i kultnog statusa među sljedbeništvom, Fassbinder ostaje uvijek iznova otvorenim novim propitivanjima egzistencijalne tjeskobe svakodnevne jednoličnosti bivanja, usamljenosti i želje da se bude voljenim. Stoga on mnogo toga govori i pripadnicima generacija neo-cool svjetonazora, i ne samo svojom kultnošću.
  
  

  Skoro četiri desetljeća nakon smrti, Fassbinder mi svojim grotesknom grimasom, uz cameo pojavu u zatamnjenoj kino-dvorani s početka filma, iza tamnih naočala, neurednih brčića i kratke brade – utjelovljuje magiju filma sàma. Uvijek iznova, svako, pa i TV-ukazanje njegovih filmova, za mene je – praznik. 

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 26. veljače 2021.

Piše:

Marijan
Krivak