Intiman prikaz disfunkcionalne obitelji
Sunce (A sun), 2019., red. Mong-Hong Chung
-
Disfunkcionalne obitelji postale su stalno mjesto filmske umjetnosti te se svake godine nekoliko ostvarenja dotakne ove problematike, u rasponu od srcedrapateljnih, sladunjavih i sentimentalnih uradaka u kojima se članovi obitelji bore s neizlječivom bolešću i tajnama iz prošlosti do oporih seciranja složenih familijarnih odnosa koji dolaze pod iskušenje uslijed raznih nedaća. Posebice je to uočljivo u sezonama filmskih nagrada kada raznorazne obitelji naprosto metastaziraju u bjesomučnoj potrazi za pozlaćenim ordenjem – što u kategoriji najboljih ostvarenja, što u kategoriji najboljih glumačkih izvedbi.
Ponekad se dogodi da izvrsna ostvarenja koja ipak koriste ovaj ustaljeni trop prođu ispod radara, kao što je slučaj s tajvanskim filmom A Sun (2019) redatelja i koscenarista Chunga Monga-honga, koji je upravo ušao u uži krug filmova koji konkuriraju za nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg ostvarenja izvan engleskoga govornoga područja. Posrijedi je ne osobito plodan filmaš, koji je čest gost prestižnih filmskih festivala (Cannes, Toronto). Njegova nevelika filmografija pokazuje izrazitu žanrovsku diverzivnost: horor Soul (2013), komedije Godspeed (2016) i Parking (2008) te naposljetku drama A Sun, vjerojatno najambicioznije mu ostvarenje.
Film se otvara dinamičnom sekvencom, prologom u kojem dvojica mladića jure na skuteru kišnom večernjom ulicom u Taipeu, upadaju u restoran te mladiću koji s obitelji večera mačetom odsijecaju ruku. Motiv za grozomoran čin, u kojem odsječena šaka groteskno završava u tanjuru vrele juhe (što onemogućuje njezino šivanje) ne saznajemo, a nije niti bitan. Mladići su skrenuli na kriminalnu stranputicu te su htjeli zaplašiti unesrećenu osobu, no odveć su impulzivno reagirali, što je dovelo do neslućenih posljedica. Inicijalni događaj okidač je koji potom pokreće lavinu zbivanja u obitelji maloljetnoga Chena Jiana Hoa (Wu Chien-ho), zvanoga A-ho, koji završava u popravnom domu na izvršavanju kazne zbog pomaganja u sakaćenju drugog čovjeka.
Svatko od članova njegove radničke obitelji nastoji se nositi na drugačiji način s novonastalom situacijom: majka Qin (Samantha Quo) pokušava održati obitelj na okupu i biti podrška sinu, otac Wen (Chen Yi-wen) više vremena provodi u autoškoli, gdje je zaposlen kao instruktor vožnje, nego kod kuće, ne krijući razočaranje djetetom do te mjere da okolo govori da ima jednog a ne dvojicu sinova.
Mlađi sin, melankolični i vrijedni A-Hao (Greg Hsu) nada je obitelji za bolju budućnost, no teško podnosi trzavice i razdore u obitelji. U njihov neveliki stan uskoro se useljava i Yu (Apple Wu), A-hoova trudna djevojka o kojoj Qin, unatoč suprugovu negodovanju, preuzima brigu. Autoškola u kojoj otac radi kao reklamni slogan koristi ofucanu i napornu frazu carpe diem, koju Wen voli koristiti kako u savjetovanju vlastite djece, tako i polaznika škole, što se promiče u ironičan lajtmotiv. Odsječena ruka s početka, koja je usječena u gledateljevo pamćenje, podsjetnik je na živote izbačene iz ravnoteže, koja će se barem djelomično povratiti u katarzičnoj završnici.Chung Mong-hong kao narativni okidač uzima nepromišljen postupak pojedinca te potom sagledava kako se on reflektira na egzistenciju mikrozajednice, u ovom slučaju obitelji. Međutim, još prije toga, daje se naslutiti, obiteljske su relacije zapale u krizu. Naracija je pritom mozaično postavljena te se prati svaki od članova kućanstva u nastojanju da se nosi s iskušenjima svakodnevne egzistencije, vlastitih problema i nedoumica, ali i očekivanja koje obitelj pred njega stavlja. Posrijedi je dinamičan i uvjerljiv splet relacija koji mahom počiva na neizrečenome, pa je cjelina presvučena velom melankolije, dok se protagonisti, svatko na svoj način, nastoje u tišini suočiti sa svojim mislima i osjećajima.
Protagonisti temeljno imaju problema s verbaliziranjem misli, osjećaja, žudnji, nezadovoljstava, potreba. Ponajbolje je to uočljivo na primjeru Wena, koji ne može uspostaviti dijalog s A-hoom, što ga dovodi do situacije da dnevni boravak zamjenjuje s uredom kako se ne bi morao suočiti sa sinom. Odlično je postavljena scena u kojoj otac, tijekom uličnih lutanja, slučajno ulazi u trgovinu u kojoj sin radi noćnu smjenu. Impersonalan odnos prodavač-kupac izvrsno reflektira otuđenu relaciju oca i sina, koja se bitno ne razlikuje od ove poslovne transakcije. A-Haov pak naoko bezrazložni čin također upućuje na neizrečeno jer motivi njegova suicida, kao uostalom i njegov karakter, ostaju nepoznanicom. Svi likovi imaju potrebu razgovarati s drugima, no ne znaju kako to učiniti, odnosno na koji način pristupiti svojim bližnjima.A Sun ima preciznu i skladnu, vrlo odmjerenu strukturu, u kojoj je tijekom sto i pedeset minuta trajanja svaki element na svom mjestu. Mong-hong čvrsto vodi radnju, promišljeno poraspoređujući ključne događaje: prvo prijestup, a zatim i dvije smrti, koje imaju dalekosežne posljedice po protagoniste. Cjelina nije osobito događajna, a navedeno ne ističem kao nedostatak, nego nasuprot – vrlinu ostvarenja, jer djelo uspijeva održati pažnju gledatelja tijekom dugog vremena trajanja. Sve što se događa, sagledava se u kontekstu načina kako se odražava na ljudsku psihu te međuljudske interakcije pa umjesto zahvata u širinu, suočeni smo sa zahvatom u dubinu – u psihologiju i intimu, gdje redatelj kirurški precizno nastoji zadirati u unutrašnje svjetove više likova. Pritom je veliku pomoć imao od odlične glumačke postave: Wu Chien-ho, Chen Yi-wen, Apple Wu, Greg Hsu, Liu Kuan-ting, a posebice treba istaknuti Samanthu Quo u ulozi umorne majke.
Intimna proživljavanja naznačena su i vizualnim simbolizmom, koji je sugeriran već naslovom ostvarenja. Redatelj vješto balansira između svjetlosti i tame i različitih međufaza. Primjerice, ponovni susret A-Hoa i manipulativnoga Radisha (Liu Kuan-ting) redovito se odvija noću i upućuje na prijateljevu zlokobnost te opasnost, kao i mogućnost ponovnoga posrtanja u kriminalni milje. Radish uvijek izlazi iz mraka; osvjetljenje u scenama s njim napadno odražava dijaboličnost njegove facijalne ekspresivnosti. Obiteljski stan također je često dan u polutami i sjeni, što pridonosi stvaranju dojma teške atmosfere, nečega što pritišće i tišti. Motiv vlage i kiše također se provlači djelom, stvarajući dojam sjete. Unatoč navedenome, kako i naslov djela sugerira, redovito proviruje sunce.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. veljače 2021.
