Aktivističko djelo ultimativne nostalgije koje upozorava

13. Subversive Film Festival, Zagreb, Bjelačka pobuna (White Riot), 2019., red. Rubika Shah

  • <em>White Riot</em>, 2019., red. Rubika ShahZnade li netko još uopće danas koje je bilo najvažnije pitanje u Velikoj Britaniji 1977.? Po čemu je ta godina bila od goruće presudnosti za daljnji razvoj Engleske kao radničke, multikulturalne zemlje? Zašto je baš 1977. označila početak nekog novog doba? Pa, to je bila godina prvih albuma najboljih britanskih punk-bandova: Sex Pistols, The Jam, The Clash, The Stranglers, The Buzzcocks, Elvis Costello (ultimativni Power in the Darkness Tom Robinson Banda nastao je početkom 1978.). Ali, to je bila godina, ne biste vjerovali, i ključnog pitanja rasizma, netrpeljivosti i nezaustavljiva marša – fašizma. Fašizma? Pa nije li ta historijska nakaza pobijeđena u Drugom svjetskom ratu? Ipak, nekrofilija povika „Muera la inteligencia! Viva la Muerte!“ frankističkog generala José M. Astraya, nažalost, još je tu. „Kraj II. svjetskog rata bio je samo vojna pobjeda. Pobijeđene su bile fašističke države i njihove vojske. Ali nije bio pobijeđen fašizam kao povijesna praksa, politička metoda, ideološki… i misaoni obrazac. Fašizam je preživio i sada se vraća, pa i tamo gdje je bio pobijeđen! Fašizam = normalaepohe“ (R. Močnik, Koliko fašizma?,1998/99). Zvuči li vam ovo odnekle poznato? Blisko?

    No, najprije, što su kasne 70-e značile za potpisnika ovih redova? Završavao sam osnovnjak a započinjao šuvarovski usmjerenu srednju školu. Sve se vrtjelo oko nogometa, prvih cura (rjeđe) i prvih opijanja (češće). Zafrkavali smo se s titoističkim parolama polako ali sigurno raspadajuće utopije YU-samoupravnog socijalizma. I da, stalno se slušalo mjuzu. Kad mi je moj stari frend Neno prvi put pokazao nove ploče kupljene u Bogovićevoj (u Jugotonu ili RTB-u, više se ne sjećam) štošta se počelo mijenjati u mom doživljaju svijeta. Naslovi tih ploča bili su Black and White Stranglersa i The Clash; s naslovnice druge kočoperila su se trojica opasno iskošenih freakova. S druge strane, u monokromno-zelenom kaosu vidjele su se ulice pune policajaca. Pojma nisam imao o izvođačima… Ali kad su krenuli prvi zvuci i pulsirajući bubanj, sve se oko mene okrenulo naglavce. Wow, to je bilo to.

    „He's in love with rock'n'roll, whoa… He's in love with gettin' stoned, whoa…He's in love with Janie Jones, whoa… He don't like his boring job, no.“ (The Clash - Janie Jones)

    Od Janie Jones do Garageland, nižu se eksplozivni rifovi i himnički refreni koji govore o nezaustavljivoj… pobuni. Kakvoj? Bjelačkoj! A Moj život je postao novi val iliti Dolgcajt, kako će me ubrzo podučiti riječki Parafi i ljubljanski Pankrti.



    White Riot
    naziv je prva dugometražnog doku-filma aktivistice Rubike Shah.  Njezin je uradak u svakome pogledu autentični dokument jednog vremena. Sasvim subjektivno se odnoseći prema materijalu – kojeg nam autorica prezentira u klasičnom dokumentarističkom kino-jeziku, držim ovaj film kulturno-političkim iskazom najdragocjenije provenijencije, i to za sada i ovdje… Artefakt za hic et nunc. Sredina koju nastanjujemo, ali i svijet u cjelini, naime, kao da se po Lampedusinu poučku promijenio upravo toliko da bi sve ostalo - istim.

    Film započinje arheološkim kino-istraživanjem o nastanku pokreta Rock against Racism (RaR). Njegov je idejni vođa onaj s kojim započinju autoričini intervjui. Red Saunders, amaterski kazalištarac iz Sohoa na West Endu, svjedok je zbivanja par excellence. Zajedno s Rogerom Huddleom i Irate Kate, činio je trojac koji je bio organizacijska kičma umjetničke inkarnacije otpora narastajućem utjecaju što ga je u Britaniji tih godina širio zloglasni National Front. Teza o bjelačkoj supremaciji brzo je od slabe doktrine postala osnovom jakog uličnog nasilja. Pakistanci, Indijci, Jamajčani… svi useljenici u Englesku s Istoka, ali i Zapada, bili su mu metom. Mnoge londonske četvrti, ali i ulice drugih engleskih gradova, pretvorile su se u bojna polja. Rock-glazbenici tada narastajućeg punk-pokreta prvi su se odlučili suprotstaviti rasizmu. National Front, razotkriveni su kao nacisti. Iza povorki stalno se pojavljujućih Union Jackova, ukazuje se i ceri Hakenkreuz. 



    Red Saunders na čelu pokreta Rock against Racism organizira tijekom 77. i 78. godine više od 200 koncerata. Na njima se pojavljuju neki od tada najenergičnijih i politički najosvještenijih britanskih punk i novovalnih izvođača. Naravno, najprije se tu pojavljuju The Clash, ali i Tom Robinson Band, Gang of Four, Stiff Little Fingers i Sex Pistols. Kao jedna od sugovornica, važnu ulogu i detekciju sukoba opisuje prelijepa Pauline Black. Ova pjevačica skupine The Selecter ukazuje na novu vezu. Naime, punk-energija bijelih bendova spretno se udružuje s reggae i ska-ritmovima.

    Crnački i bjelački radnici, ali i nezaposlena omladina jedne i druge rase (kao i Azijati, te Hispanci i Romi) udružuje se u projektu protiv rasne netrpeljivosti. Besperspektivnost tog vremena ponajbolje opisuje pjesma Career opportunities s prvijenca Clashovaca, koji su se i upoznali u uredu za nezaposlene. Kako se u toj situaciji sukoba pokazala kraljevska policija? Očekivano, otvoreno je stala na stranu sljedbenika Martina Webstera, čelnika National Fronta. Zašto očekivano? Jer je tomu oduvijek tako, kako kaže sociolog kulture Stuart Hall, jedan od intelektualno najrespektabilnijih sugovornika Rubike Shah. No, punk je u sebi nosio čistu energiju i plebejsku pobunu… onu odozdo. Mnogi deprivirani bijelci, rođeni Englezi, pridružili se RaR-pokretu, ali i bratskoj Anti-Nazi League. Kako je među rockerima došlo do ove političke osviještenosti?



    Glavni je krivac, otponac ovog art-političkog aktivizma, bio Eric Clapton. Naime, bog bluesa je u jednom intervjuu rekao da bi Englesku trebalo očistiti od svega ne-engleskog. Joe Strummer je na to reagirao tako da je kazao kako je glupo pjevati o ljubavi i cmakanju kada su mladi obespravljeni i bez posla i mogućnosti osnovati obitelji. Solidarnost između bijelaca, crnaca i Azijata tako je postala nepisanim manifestom pod kojim su nastupali bendovi. Tom Robinson, kao otvoreno istupajući gay-leader, tako je postao radikalnim glasnogovornikom RaR, ali i politički aktivnije Anti-naci Lige. Njegova je pjesma Winterof 79 postala neslužbenom himnom borbe protiv britanskog fašizma, a Up against the Wall govorila je o zatvaranju pripadnika obiju organizacija u policijskim stanicama, što je često rezultiralo i ubojstvima.

    Ključni, katarzični moment filma Rubike Shah svakako je marš solidarnosti bijelo-crne radničke koalicije, te nadasve koncert što su ga povodom Labour Daya – Praznika Rada, organizirali RaR i Anti-Nazi League. Prijavljen kao kulturna manifestacija, ovaj se događaj pretvorio u ultimativni trenutak u borbi protiv fašistoidnosti tadašnje pred-thatcherijanske Engleske. 30. travnja 1978. sukobili su se na londonskim ulicama engleski građani svih rasa sa snažnim policijskim snagama. Tisuće su marširale protiv rasizma. (Sve je ovo podsjećalo na stražnju stranu ovitka albuma The Clash od prije godinu dana.)



    Na koncertu u Victoria Parku skupilo se više desetaka tisuća ljudi. Nastupili su ravnopravno crni i bijeli izvođači. Najprije, meleskinja Poly Styrene i X-Ray Spex, zatim je nastupio Tom Robinson, podsjećajući na izjavu Davida Bowiea da je stanje u UK takvo da je „Engleska spremna za fašističkog predsjednika“. Reggae sastav jamajčanske provenijencije Steel Pulse najavio je kasniju evoluciju onih koji su zaključili ovaj „povijesni događaj i vrhunac punk-revolucije“ - naime, The Clash, koji su izveli svoj White Riot:

    „All the power's in the hands of the people rich enough to buy it; While we walk the street, too chicken to even try it; Everybody's doing just what they're told to; Nobody wants to go to jail.“ (The Clash - White Riot)

    Gledamo li iz ovdašnje, današnje perspektive, piscu se ovih redaka film Rubike Shah čini djelom ultimativne nostalgije. Koji su realni dometi filma? Kao kino-djelo, to je klasični i pomalo iskalkulirani artefakt bez nekih posebnih kvaliteta.



    Smišljen kao kolaž dragocjenih arhivskih materijala i aktualnih, preživjelih svjedoka, filmski je jezik White Riota podređen energiji new-wave i punk pulsirajućeg ritma. Režija je u njemu sporedna u odnosu na dokument. Ipak, ovo je i – što je presudno! – prevažni dokument neprocjenjive političke „spoznajne kartografije“ (Fr. Jameson).

    Jedna digresija pisca ovih redaka na aktualitet zemlje u kojoj živi. White Riot pokazuje nam jedan ovdašnji temeljni nesporazum. Naime, što je to karneval? Koja je svrha takovrsne manifestacije „ispraćaja zime i dobrodošlice proljeću“? Jer, Karneval protiv Nacizma – a tako se nazivalo događanje u londonskom Victoria Parku 1978., bio je praznik tolerancije, nenasilja i međusobnog uvažavanja. Bio je to politički „sajam Različitosti“.

    A Hrvatska? Kako neki ovdje skoro i u pravilu doživljavaju ovu manifestaciju? Hrvatski karnevali ismijavaju i pale Druge i Drukčije u svrhu samozadovoljavanja patriotizma. (Pale se: Srbi, ljevičarski političari, homoseksualci/lezbijke, ne-Hrvati) Nimalo nam nije utješno to da niti drugdje u svijetu nije bolje, pa ni u današnjoj Engleskoj. (Trumpova Amerika je tek vrh ledene sante kolektivnog podsvjesnog što uobličuje populizam i primitivizam.)



    Sve se točnijom pokazuje Močnikova dijagnostika: Fašizam = normala epohe. Svaki film koji na to ukazuje stoga je dragocjeni, upozoravajući podsjetnik.

    Bjelačka pobuna tako je i benjaminovskom prispodobom o kaleidoskopu (Zentralpark): „Koncepti vladajućih klasa uvijek su bili ogledala koja su omogućavala slici poretka da se nametne. (Taj) se kaleidoskop mora razbiti“.

    Film Rubike Shah aktivistički je anti-naci dokument više negoli tek doku-film. Energija punk glazbe i životnog svjetonazora, te fundamentalni anti-fašizam, postaju značajnom snagom u borbi protiv tek nastajuće moći thatcherizma. Otpor ontološki prethodi moći. Snaga života razbija neoliberalne okove Kapitala.

    Imamo li, mi današnji, uopće snage za to pojmiti? A, razbiti kaleidoskop?

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 12. veljače 2021.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji