Uspjela adaptacija poznatog predloška iz novoga rakursa
Nevidljivi čovjek (The Invisible Man), 2020., red. Leigh Whannell
-
.jpg)
Kada je Paul Verhoeven (Sirove strasti, Showgirls, Starship Troopers) 2000. godine snimio skupu i osuvremenjenu adaptaciju znanstvenofantastičnog romanesknog klasika The Invisible Man (1897) H. G. Wellsa naslovljenu The Hollow Man, doživio je veliki napad kritike, a potvrdila ga je i ravnodušnost publike. Neuspjeh projekta nagnao je redatelja da se nakon niza desetljeća rada u Hollywoodu vrati natrag u Europu. Autoru su zamjerili moralnu upitnost njegove ideje: kritika je iščitala iz filma da Verhoven sugerira kako bi čovjek, kojem je omogućeno da postane nevidljiv, svoju novu sposobnost nesumnjivo iskoristio za sebične, zle i destruktivne porive pa je destruktivnost inherentna ljudskoj prirodi. Kamera je u Verhoevenovu ostvarenju često fingirala točku gledišta naslovnoga protagonista Sebastiana (Kevin Bacon), čime se gledatelja izravno uvlačilo u nelagodnu struju njegova iskustva i doživljajnosti. Redatelj nas je očito nastojao izbaciti iz naše sigurne pozicije sugerirajući da se možda trebamo suočiti s vlastitim mračnim regijama koje zasigurno imamo.
I Wellsov je roman, kao produkt kasnoviktorijanskoga razdoblja, razmatrao moralnu problematiku: nevidljivi čovjek može činiti što želi jer ako ga je nemoguće uočiti, ne može se povezati s određenim događajima i činovima. Stoga nevidljivost otvara mogućnost čovjeku za djelovanje koje će biti lišeno posljedica. Time se otvara pitanje kako bi se čovjek ponašao da zna da može štošta činiti, a da za to neće morati polagati račune. Nakon toga neprestano je golicao maštu televizijskih i filmskih autora, a Verhoeven je u svom poznatom stilu odlučio radikalizirati njegove moralne preokupacije.%20(1).jpg)
Dvadesetak godina nakon Verhoevenova, dolazi novi filmski The Invisible Man (2020), koji redateljski i scenaristički potpisuje Leigh Whannell (Insidious: Chapter 3, 2015), a posrijedi je slobodna ekranizacija Wellsova predloška, prilagođena društveno-kulturnoj klimi naše suvremenosti. Naglasak je ovoga puta stavljen na protagonisticu Ceciliju Kass (Elizabeth Moss) koja u prologu filma usred noći bježi od supruga Adriana (Oliver Jackson-Cohen) iz njihove raskošne kalifornijske vile. Whannell vješto postavlja nokturalni bijeg kako bi nam otkrio niz detalja o životu para: bogatstvo, njezino nezadovoljstvo (tablete diazepama), Adrianov profesionalni interes u optici jer je posrijedi briljantan i uspješan znanstvenik te inovator.
Razlog Cecilijina bijega ne znamo te ga još neko vrijeme neće otkriti sestri Emily (Harriet Dyer) i njezinu prijatelju detektivu Jamesu Lanieru (Aldis Hodge). Interes priče predstavlja isključivo Cecilija, pa je fokus premješten s nevidljivoga čovjeka. On se javlja kao antagonist te čimbenik terora, no ovo nije njegova priča niti se razmatra moralnost njegova djelovanja. Naspram toga, u prvi se plan postavljaju protagonistica i njezina proživljavanja, a negativac ponovno intelekt i znanstvena dostignuća koristi u destruktivne i sebične svrhe.
Cecilija razvija opsesivni strah od supruga te ne želi napustiti stan sve dok ne otkrije da je Adrian počinio suicid. Nakon što se riješila njegove prijetnje, napokon može nastaviti sa životom, no s vremenom počinje opažati znakove Adrianove nevidljive prisutnosti. Daljnja je logika priče očekivana: nitko joj ne vjeruje te misle da polagano ludi, da joj je psiha popustila zbog proživljenih trauma. Kako joj brat samoubojice objašnjava: njegov je najveći talent bio što je mogao ući u nečiji um.
The Invisible Man podsjeća na spoj Neprijatelja u mom krevetu (Sleeping with the Enemy, 1991) Josepha Rubena s Julijom Roberts u glavnoj ulozi te Wellesova Nevidljivoga čovjeka. Protagonistica bježi od nasilnog supruga i bračnog zlostavljanja na sigurno mjesto, no on je ipak uspijeva pronaći, samo ovdje u nevidljivoj formi. Iako su segmenti fabule očekivani, Whannell vješto vodi priču, posebice protagonističino skliznuće u ludilo, barem kako razvoj situacije vidi njezina okolina. Za gledatelja tu nema ambivalencije jer nam redatelj dopušta da budemo korak ispred sporednih likova, pa smo upućeni u narav Cecilijine situacije. Napetost probija iz činjenice što je okolina ignorira. Protagonistica time postaje odraz zlostavljane žene kojoj okruženje ne vjeruje da se zlostavljanje dogodilo ili se još uvijek događa.
Iako Elizabeth Moss dobrim dijelom koristi svoje prepoznatljive facijalne ekspresije, jako je dobra u sekvenci kada biva zatvorena u psihijatrijsku instituciju, koju je uostalom i Whannell odlično postavio. Film na žanrovskoj razini vrlo solidno funkcionira: uvjerljivo komplicira situaciju protagonistice, odmjereno gradira napetost, psihološki teror koji Cecilia osjeća upečatljivo je ocrtan, povremeno uspijeva iznenaditi strašnim i napetim prizorom.Adrian psihički i fizički zlostavlja suprugu: kontrolira je, čita joj misli, uvjetuje njezino ponašanje i izgled, kažnjava je, čime je tretira kao objekt, puko vlasništvo koje se mora pokoravati njegovim prohtjevima. Odraz je muškog zlostavljača koji se prema okolini predstavlja kao ugledan, uspješan pripadnik društva, a pritom je prikriveni sadist koji uživa u manipuliranju drugima. Uspješan i bogat muškarac s odgovarajućim društvenim i profesionalnim položajem u poziciji je kontrolirati kako ljude oko sebe, tako i društvenu sliku o sebi jer mu zajednica to dopušta. Stoga nevidljivost u Whannellovu ostvarenju možemo pojmiti u dvostrukom značenju. Posrijedi je društvena nevidljivost zlostavljanja te njegovo ignoriranje: ono što ne vidimo niti ne postoji, pa možemo okrenuti glavu. Također, nevidljivi čovjek upućuje na psihološke ožiljke zlostavljanja koji ostaju nakon toga što zlostavljač fizički biva uklonjen. On i dalje psihološki ostaje prisutan. Time se trauma manifestira na izmješten, simbolički način, kao nevidljivi agens koji proganja i s kojim se treba nositi.
The Invisible Man dobro je skrojeno djelo, koje poznatu priču nastoji iznijeti iz novoga rakursa i to čini sasvim solidno.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. veljače 2021.
