Čaroban spoj ljepote i značenja

WolfWalkers, 2020., red. Tomm Moore, Ross Stewart



  • Raritet ručne animacije u današnje doba preživio je u još samo rijetkim entuzijastičnim utvrdama umjetnosti; uz najznaniji Miyazakijev Ghibli i ogranak Studio Ponoc, europski barjaktar na tom polju svakako je Tomm Moore i njegov Cartoon Saloon, čiji su WolfWalkers (uz Tajnu Kellsa /The Secret of Kells, 2009/ i Pjesmu mora /Song of the Sea, 2014/) finalni dio trilogije inspirirane keltskim folklorom, ujedno i treće remekdjelo ciklusa, u kojem (zajedno sa stalnim suradnikom Rossom Stewartom) zadržava svoju prepoznatljivu vizualnost i motive.

    U prvom su redu tu bogato imaginativni i gotovo opipljivo teksturirani backgroundi - vegetativno proliferirajućih, meandričnih i mandaličnih uzoraka kao homologa medijevalnog iluminacijskog slikarstva, zrcaleći gotovo matematičko-kaleidoskopski poredak – u ovom slučaju s bordurama lišća hipnotičke jantarno-jesenje palete (s posebnim bonusom nokturnalne vučje perspektive u formi luminantnih niti kao sinergijske manifestacije osjeta vida, zvuka i mirisa životinja), potom nepredvidivi i atipični likovi s podlogom u usmenopredajnom, s neminovnom kvalitativnošću metamorfne mjenjolikosti u animalna obličja (majka-tuljanica i boginja-sova iz Pjesme mora, šumska vila-bijela vučica iz Tajne Kellsa) kao i stalna sukobljujuća dinamika stare i nove vjere (uvijek kontrastirana vizualnim segmentom hladne, rigidne angularne monokromatike gradova nasuprot vibrantnoj i obloj životnosti prirode) a koju Moore tendira suživjeti u harmoniji.



    (Poseban su užitak WolfWalkersa i narječja kojima govore likovi, za razliku od blaziranog uniformiranog jezičnog standarda, i baš bi bilo zanimljivo čuti domaće poigravanje dijalektizmima kroz sinkronizaciju, iako Mooreovi filmovi kod nas nemaju kino-sudbinu.)

    Pritom navedeni elementi nikad nisu sami sebi svrha; radije posvemašnje uspio sinkretizam minuciozne ljepote kao svojevrsne ekstenzije bremenitog značenjskog, koje je i opet predstavljeno upravo takvom vrhunskom vizualnošću, tvoreći još jedan u nizu mirabilijskih krugova/zaokruženosti djela. U središte postavljajući dvije djevojčice sa sposobnošću niktomorfnih teriantropskih zoopsihonavigacija odnosno šamanskih noćnih astralnih projekcija u vučjoj formi (i pritom hipostaznog svjetlosnog iscjeljivanja), Moore upravo kroz njihove oprečne karaktere i porijekla nalazi ono što ih povezuje i pomiruje napetost pretkršćansko i divlje vs. civilzirano i gradsko te ispod slojeva folklorno-mitoloških navigacija, ukazuje da u podlozi pojedinčevih fragmentiranih, rezigniranih poluživota, čeka zatomljena zvjerolika duša - željna zbacivanja bilo kakvih ukalupljivanja nametnutih od strane moćnih i(li) društva.




    Pritom u liku Robin iščitava upravo isuviše protektivne obiteljske odnose i upozorava na važnost obostranog uvažavanja, dok kroz lik male razbojnice Mebh (čije je ime evokacija Shakespearove kraljice vila Mab) iščitavamo kako Mooreovu samocitatnost (Mebh je svojevrsna zemljano/vatrena inačica eterično/vodene Aisling iz Tajne Kellsa, s kojom dijeli i čvrsto uvjerenje o posjedovanju šume u kojoj obitava), tako ujedno i omaž karakterno prepoznatljivoj Miyazakijevoj Ponyo (Miyazakijevom Yubabom inspiran je i lik Mache u Pjesmi mora).

    Vukovi kod Moorea nikad nisu mračni ktonični simboli, radije solarno-životodajni, dok se mračno-zastrašnim vučjim epitetima iz bajki ovdje radije kite ljudi – poglavito hipokrizično kolonizatorskom manipulativnošću u liku Lorda Protectora, koji Irsku pokušava osloboditi od vukova (baš kao i legendarni sveti Patrik od zmija odnosno pogana). Možda se u svemu Moore inspirirao i radom kontroverznog zagovaratelja religijskih jednakosti Jeana Bodina (1530–1596), koji je tvrdio da je 1542. na nekom carigradskom trgu viđeno 150 vukodlaka, ili pak Shelleyevim uvjerenjima o neophodnosti stvaranja općeg moralnog mentaliteta ljudi, izazvanog upravo pomoću prirode, a iskazanima u njegovoj filozofskoj poemi Kraljica Mab (Queen Mab, 1813).



    Ali, kako bilo, kreirao je nesporno moćan i distinktivan, jednako čaroban i fascinantan film, baš poput fascinantnog svijeta prepunog čarolije kojeg predstavlja, još jednom pokazujući, Aislinginim riječima, „kako ljepota ustraje i na najkrhkijim mjestima“.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 28. siječnja 2021.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji