Pixarov kreativni direktor Pete Docter poznati je inaugurator drugačijih, neviđenih i neistraženih tema u svijet animiranog filma. Senzacionalan prvijenac Čudovišta iz ormara (Monsters, Inc., 2001) bavio se dječjim noćnim morama i strahovima, Nebesa (Up, 2009) za glavnog protagonista neuobičajeno uzimaju starčića, Izvrnuto obrnuto (Inside Out, 2015) antropomorfizira ljudske emocije, a najnovija uspješnica Duša (2020) sa sredovječnim Afroamerikancem u središtu, gazi po transcendentnijem terenu, iznimno maštovito promišljajući alternativne posthumne dimenzije. Zaokupljeni eshatološkim doduše bili su već neki ini povijesnofilmski animirani naslovi – od Burtonove Mrtve nevjeste (Corpse Bride, 2005) preko ParaNormana (2012) Chrisa Butlera i Sama Fella do Knjige života (The Book of Life, 2014) Jorgea R. Gutiérreza i Coca i velike tajne (Coco, 2017) Leeja Unkricha i Adriana Moline, no Docter zauzima novu, svježu perspektivu poimanja posthumnog.
Inspiriran suvremenim kvatnofizičnim teorijama o posmrtnom kao velikoj zoni pulsirajuće i svjesne, izvanosjetilne esencije i frekvencije, znanoj i kao energetsko polje, polje varijanti, eter, kvantni hologram, matrica, um prirode, astral te teozofijskim kompleksnim konceptima nevidljivih sila – velikih učitelja i pomagača dušama živih i neživih, Docter svoje onostrano prezentira kao bliješteći plavičasto-pastelni geometrično-dijagramski konceptualan svijet nalik onom ezoterične slikarice Hilme af Klint, s fragmentiranim i preklapajućim, plošnim linijama biomorfno-kontingentnih nadvremenskih likova Vodiča-pomagača, vrlo nalik intuitivno-asocijativnim automatskim crtežima neuhvatljivih amorfnih elementalnih bića slovenskog umjetnika i litopunkturno-kozmogramskog iscjelitelja prostora Marka Pogačnika.
Tranzitni je to prostor kako netom umrlih, tako i još nerođenih, napučen mnoštvom dušica - ektoplazmastih kuglica (nalik manje melankoličnim Miyazakijevim kodamama – duhovima stabala iz japanskog folklora) koje kultiviraju osobnost i interese kako bi se rodile, no ujedno i izvanvremensko-prostorno bespuće duša živih u kojem lutaju kako oni nesvjesni izgubljeni, opsjednuti materijalnim i prolaznim, tako i umjetnici u trenucima velikog nadahnuća, odnosno meditativni aspiranti (poput izrazito dosjetljive spašavalačke hipi-posade Mistici bez granica).
Navedenom Docter supostavlja i kontrastira pršteći, vibrantan jesenji New York nevjerojatnih tekstura, smeđih i zagasito zlatnih tonova zalazećeg sunca, okupan jazzy-zvukom Jona Baptistea te dua Trenta Reznora i Atticusa Rossa, otkrivajući ne samo protagonistovu dušu na rubu života i smrti, nego i dušu grada, a ponajviše dušu same glazbe i sraslost s istom kao pokretačem onog najljepšeg i najvrjednijeg u čovjeku.
Jer, kroz pronošenje plemenitih misli o istinskoj životnoj radosti, važnosti malih stvari koje treba znati cijeniti, užitku u pomaganju drugima, kao i o punokrvnom životu u sadašnjem trenutku, a ponajprije o predanosti cilju, životnoj svrsi, na pijedestal uvijek stavljajući glazbu, Duša svakako kontemplira o za mlađu publiku ponešto teškim i zbunjujućim konceptima i temama posmrtnih iskustava i egzistencijskog smisla, no i uz poneku zanemarivu zamjerku, više-manje spretno pronosi upečatljive poruke ispod površine koje se zasigurno urezuju u pamćenje.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 15. siječnja 2021.
