Potresno svjedočanstvo o razornosti rata i njegovim posljedicama

Riječki filmski forum, Za Samu (For Sama), red. Waad Al-Khateab, Edward Watts

• 
  
  Riječki filmski forum manifestacija je koja je zamijenila Riječki filmski festival koji je odgođen ranije ove godine zbog pandemije koronavirusa, a samu filmsku manifestaciju službeno je otvorio iranski film Za Samu Waade al-Kateab i Edwarda Wattsa u produkciji britanskog Channela 4 i ITN produkcije. Među mnogobrojnim nagradama, film je dobio i istaknutu nagradu Zlatno oko Filmskog festivala u Cannesu, BAFTA nagradu za najbolji dokumentarni film, nagradu festivala u Amsterdamu, Al Jazeera nagradu, a bio je i nominiran za najbolji dokumentarni film na Oscarima ove godine.

  Waada al-Kateab pseudonim je sirijske aktivistice i novinarke koja je za svoje izvještavanje o stanju u Siriji dobila i nagradu Emmy 2016. godine, a koristi ga ne bi li zaštitila identitet vlastite obitelji. Za Samu je njezin dugometražni prvijenac, uz drugog režisera, nagrađivanog britanskog redatelja Edwarda Wattsa, koji je za film Escape from ISIS - koji govori o maltretiranju žena pod stegom Islamske države, dobio također brojne nagrade.

  
  
  Za Samu je 95-minutni dokumentarni film koji prati situaciju u Siriji od početka ustanka protiv Asada do početka 2016. godine i evakuacije. Sirijski ustanak protiv režima Asada započeo je u gradu Aleppu koji je smatran pobunjeničkom utvrdom.

  Već na samome početku Waada al-Kateab, koja je ujedno i redateljica, kao naratorica se obraća svojoj kćeri Sami, no i gledatelju. Tako govori o životu u Aleppu te trenucima radosti i sreće kad je zatrudnjela sa Samom. Waada je novinarka, a njezin muž je liječnik, stoga pratimo njihov život i preživljavanje građanskog rata u Siriji.

  Cijeli film snimljen je jednostavnom digitalnom kamerom, iz ruke. Stoga trenuci eksplozija, odnosno bombardiranja grada donose vrlo realističnu kameru koja se gotovo cijelo vrijeme trese. Tek u trenucima razgovora i ostalim situacijama među sugovornicima kamera je mirna, a slika je čista i jasna.

  
  
  Kroz cijeli film, u konstantnoj su naizmjeničnosti trenuci naoko normalnoga života u pobunjeničkom gradu te trenuci kaosa, bombardiranja i uzbune. Takva konstrukcija naracije donijela je svojevrsnu dinamiku priče. Waada al-Kateab ujedno je i naratorica te snima kamerom sve što se događa, a povremenom ulogu naratora preuzimaju i snimani sugovornici kad sudjeluju u razgovoru i iznose svoja razmišljanja, stavove i osjećaje glede situacije u kojoj se nalaze i života u takvoj situaciji.

  Trenuci Waade sa suprugom liječnikom, no i trenuci sa snimanim sugovornicima, potpuna su opozicija trenutnoj i neizvjesnoj situaciji u kojoj se nalaze. Upravo oni dokaz su i pokazatelj kako usprkos stalno prisutnim zvukovima bombardiranja i rušenja infrastrukture grada, Waada, njezin muž i ostali sugovornici ipak uspijevaju koliko-toliko ostati pribrani i staloženi. Miješanjem ozbiljnog tona i onog jednostavnog, životnog i svima znanog, moglo bi se i reći kako se doima da su likovi već pomalo otupjeli na zvukove vojnih aviona, bombardiranja i zvukove zapomaganja ranjenih. No, naučili su živjeti u situaciji koju sami nisu odabrali nego im je nametnuta zbog pobuna te ruskih aviona koji nadziru nebo nad gradom.

  
  
  Kad spominjemo nebo, treba nadodati da osim spomenute kamere, primjetni su i dobri kadrovi korištenja drona koji se dižu s ulica grada Aleppa iznad, ne bi li ponekad prikazali cijelu ulicu okomito, no i dali gledatelju panoramski zahvat potpuno destruiranog grada, onog koji je uprizorenje postapokaliptičnog stanja grada.

  U takvom, potpuno razrušenom gradu Waada te ostali u stambenoj zgradi pokušavaju održavati svakodnevicu i normalan život, stalno se pribojavajući eksplozije u njihovoj blizini. Promotrimo li film od samoga početka, jasno je da su bombardiranja u gradu, no ne uvijek u blizini Waade i ostalih sustanara i sugovornika. Kako vrijeme odmiče, tako se i eksplozije približavaju njima - od susjedne zgrade do trenutka kad je bombardiranje uz samu zgradu i do trenutka kad trče kroz prašinom okupane hodnike zgrade pribojavajući se za vlastitu glavu.

  
  
  Kamera koja se trese u trenucima trčanja i spašavanje od posljedica urušavanja uslijed zračnog udara svakako (pri)donosi realističnosti filma. Ipak, ono što najviše ističe realističnost filma jesu ranjeni u bolnici, njihovo zapomaganje te naturalistički prizori tragova krvi duž cijele bolnice. Zamjetni trenuci realističnosti koji ne ostavljaju gledatelja ravnodušnim jesu i trenuci oživljavanja novorođenčeta, trenuci zapomaganja majke nad mrtvim djetetom te  trenuci u kojima i najmlađi imaju traumatsko iskustvo gubitka nekog od člana obitelji zbog ratnoga stanja u gradu. Ti elementi oni su koji daju neospornu kvalitetu ovom dokumentarnom filmu. Majke, a posebice djeca, onaj su faktor nevinosti koji i dalje stradava u ratu. U filmu Za Samu djeca su posebno istaknuta, manje prikazivanjem njihovoga stanja u trenutku panike i kaosa, a više u trenucima svakodnevice, dječje igre i smijeha. Oplemenjivanjem filma takvim trenucima jasno se nazire suštinska poruka filma i kritika rata.

  Novinarka i naratorica Waada vlastitom digitalnom kamerom bilježi svoju svakodnevicu i sve što se zbiva oko nje. U samom filmu jasno možemo vidjeti kako je svoje snimke stavljala na internet i postajali su viralni, s više od 60 milijuna pregleda. Ipak, tako golemi auditorij koji je pratio njezino izvještavanje iz ratnoga Aleppa nije natjerao nekoga da i djeluje, nego su sami stanovnici toga grada morali izdržavati tešku situaciju. U toj ratnoj situaciji, posve je jasno da novinarka ostaje u Aleppu zbog svoje kćeri, jer grad je to i mjesto na kojem su se ona i muž odlučiti skrasiti i osnovati obitelj, a imaju i dom s prekrasnim vrtom koji gledateljima pokazuje.

  
  
  Ono što se izravno nadovezuje na to jest činjenica i da kasnije, pred sam kraj filma, naratorica ukazuje na stalno prisutnu dilemu ostati ili otići te pitanje što je zapravo trebala napraviti sa svojim mužem. Ostankom u Siriji, njezin muž kao liječnik, kako sam ističe, pomogao je dnevno tisućama ozlijeđenih i ranjenih nedužnih civila. Izdržavajući situaciju, Waada se brinula o svojoj kćeri, a ujedno je njezinim ostankom i svijet dobio vjeran dokument ratne stvarnosti i testament ljubavi, požrtvovnosti u kataklizmičkim uvjetima građanskoga rata u Siriji.

  Na samom kraju filma, dirljiv je rastanak obitelji s prostorom koji je trebao (p)ostati njihovim domom dugoročno, no to se nije ostvarilo. Bol zbog gubitka doma i ljubav prema domovini i vlastitome gradu osjetna je u posljednjim trenucima boravka Waade u dvorištu doma, onom kad uzima cvijet kao jedini živi plod Aleppa, onaj koji će cvjetati negdje drugdje, no bit će stalni podsjetnik na Alepp kao junački grad zaboravljen u očima svjetske javnosti. Osim ubranog cvijeta iz vrta doma u Allepu, simboličan je signal ljubavi prema domovini i gradu i miris drugog djeteta koji Waada osjeti prilikom poroda, jer kako kaže, ono ima miris Aleppa. Dakle, miris djeteta i ubrani cvijet simbol su ljubavi prema domovini i izgubljenome gradu te su začetak novog života, onog u daljini, ali i podsjetnik na ono izgubljeno.

  
  
  Korištenjem ranije prikazanog video-materijala koji je sažeti osvrt na dokumentirani život Waade i ostalih sugrađana, još je jednom stavljen naglasak na realističnost filma koji izaziva empatije, posebice zbog nemogućnosti ostanka u vlastitome domu i vlastitome gradu te zbog ranjenih nedužnih civila. Ljubav prema gradu ostaje, kao i ljubav prema domovini. Sjećanja blijede, no cvijet budućnosti i drugo dijete miris su još uvijek Waadinog neprežaljenog doma – Aleppa. Za Samu je film za sve Same ovoga svijeta, kao i njihove požrtvovne majke i očeve, a služi kao potresno svjedočanstvo o razornosti rata i njegovim posljedicama na uvijek one nedužne.
  
  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 22. prosinca 2020.

Piše:

Ervin
Pavleković