Ilustracija složenosti strukture suvremenog turskoga društva
Ethos (Bir Baskadir), 2020., red. Berkun Oya
-
Među zahtjevnijim filmoljupcima Turska je poznata po nekoliko iznimnih filmaša poput Nurija Bilgea Ceylana (Bilo jednom u Anadoliji), a prosječnim konzumentima audiovizualnih sadržaja odmah zasigurno na pamet padaju silne turske sapunice koje već godinama žare i pale hrvatskim televizijskim kanalima te im popularnost nikako ne jenjava. Ti uratci koji često sučeljavaju tradicionalnu i modernu, ruralnu i urbanu, religioznu i sekularnu Tursku kičasta su ostvarenja, premelodramatična, glasna i preglumljena, u kojima se svakih nekoliko minuta nešto dramatično i sudbonosno zbiva, a što često možete primijetiti i bez gledanja jer ćete kad-tad čuti iritantna gudala kako preglasno pile po vašem mozgu. S obzirom na svjetsku slavu koju je turska televizijska produkcija stekla sapunicama, na čemu joj ne trebamo zavidjeti, dobrodošlim osvježenjem učinila se odluka da se uključi u Netflixove strane produkcije te okuša u domeni kvalitetne televizije. Osmodijelna serija Ethos (Bir Başkadır, 2020), koju redateljski i scenaristički potpisuje Berkun Oya, inače uspješan scenarist niza turskih televizijskih serija, predstavlja rezultat ovih nastojanja te je u matičnoj zemlji postala neopjevani hit. Na stranu domaćoj naklonosti, kritičari izvan Turske također su sa žarom prigrlili seriju, ističući da na poticajan način te s velikom dozom hrabrosti progovara o diverzivnosti u suvremenom turskom društvu.
Priča na razini ideje je dobra. Posrijedi je mozaična priča kakvu biste u igranofilmskom formatu mogli vidjeti u djelima Alejandra Gonzáleza Iñárritua (Pasja ljubav) ili Roberta Altmana (Kratki rezovi), samo smještena u specifičan društveni i kulturni kontekst, a odvija se među pripadnicima različitih društvenih, klasnih, vjerskih i svjetonazorskih opredjeljenja, čime se nastoji ilustrirati složena struktura suvremenog turskoga društva koje pati od nedostatka kohezivnosti. Sraz tradicionalista i modernista, kemalističkih sekularista te erdoganovih islamista, odnos stagnacije i moderniteta, dvije Turske koje ignoriraju postojanje jedna druge intrigantne su i poticajne teme koje mogu biti predmetom aktualne i relevantne analize u serijalnom obliku. Djelo je također mahom usredotočeno na životne situacije niza protagonistica različitih životnih dobi, čime se otvara problematici sagledavanja položaja žena u tamošnjem društvu. Kako to obično biva u mozaičnim narativima, životne su priče likova međusobno ispremrežene, ukrštavaju se i zrcale te naposljetku utječu jedna na drugu.
Kada krenemo dalje od okvirne priče, situacija se poprilično komplicira, pa govorimo o jako lošoj seriji koja se ni po čemu ne može mjeriti s današnjom kvalitetnom televizijom. Prva epizoda otvara se standardnim teaserom koji nas upoznaje s jednom od protagonistica – Meryem (Öykü Karayel). Nakon toga slijedi izvrsna i gotovo dvadesetominutna scena u psihijatrijskoj ordinaciji u kojoj sudjeluju Meryem te njezina psihijatrica Peri (Defne Kayalar). U planu blizu izmjenjuju se dvije žene te se postavljaju oprečni karakteri, a kontrastiranje će biti temeljno gradbeno načelo serije. Nakon toga se prva epizoda solidno nastavlja do odjavne špice u trajanju od sedam minuta, koja neobjašnjivo i nemotivirano počinje glazbenim spotom, odnosno prastarom snimkom nastupa prašnjavoga turskoga šlagera pa se na trenutak zapitate je li se netko poigrava s vama, što se dogodilo sa serijom koju ste upravo gledali i zašto je ona ničim izazvana prekinuta bizarnim videospotom.
Nakon spomenutoga trenutka, stvari kreću nizbrdo u narednim epizodama. Glazba postaje prenaglašena i melodramatična, kao u turskim sapunicama, glumačke izvedbe mahom su hiperbolizirane facijalne mimike te tjelesnih gestikulacija, audiovizualno uobličavanje građe odveć je televizično, kao i postavljanje odnosa među likovima i njihova karakterizacija, što cjelinu udaljava od realizma kojem teži.
Problem je fabularna i narativna nefokusiranost jer autor ne zna hoće li svaku epizodu posvetiti priči jednoga lika ili će one teći paralelno odnosno naizmjence, tim više što mu je svaki važan kao reprezentant određenog društvenoga tipa. Stoga dolazi do nemotiviranog kombiniranja obaju pristupa, što stvara neujednačenosti u naraciji te neodgovarajući tretman likova. Mahom su njihove priče naznačene, no nikada sasvim razvijene. Odnos majke i Peri tako je ovlaš dotaknut, iako se sugerira da je važan za njezino trenutačno stanje. Kolegica joj Gülbin (Tülin Özen) ima konfliktan odnos s autoritativnom i religijski nastrojenom sestrom, što svoje povode ima u prošlosti, no sve ostaje nedorečeno pa tako i činjenica njihova kurdskoga porijekla.Osim manjkavosti u motivaciji likova, pojedini raspleti ostvareni su u maniri sapunica. Mirenje Yasina (Fatih Artman) i supruge mu Ruhiyje (Funda Eryigit) neuvjerljivo je jer nije motivirano njihovim karakterima te logikom priče. Primitivni patrijarhalni nasilnik koji verbalno zlostavlja suprugu i sestru, pretvara se u nježnog supruga punog razumijevanja kad njegova družica biva izliječena od depresije, pa se sugerira da su njegovi ispadi bijesa bili uzrokovani njezinim ponašanjima. Kako god bilo, ispada da je žena uvijek kriva. Ethos se dotične brojnih tema: patrijarhata, zlostavljanja, odnosa rodne moći, precjenjivanja djevičanstva, etničkih relacija, statusa religije u određenom društvu, mentalnih bolesti..., no sve tek skicira te obrađuje u lajt-inačici.
Navodna želja za prikazivanjem inkluzivnosti turskoga društva u kojem ravnopravno mjesto imaju pokrivene i nepokrivene žene, obrazovane i neobrazovane, ruralne i urbane, temeljno zanemaruje problematiku vjerske radikalizacije te retradicionalizacije suvremenog turskog društva te je prešutno opravdava, kao što olako zanemaruje lezbijski aspket priče vezan uz hodžinu kćer Hayrunissu (Bige Onal). U dodatku navedeno nastoji zapakirati u optimističnu no bljutavu poantu o mogućnosti suživota. Ethos je sapunica stisnuta u osam epizoda, koja se kreće između raskošnih stanova bogataša te seoskog i tradicionalnog pučanstva, a komentar koji jedna od protagonistica – glumica Melisa (Nesrin Cavadzade), izriče za jeftine serije u kojima nastupa, zapravo predstavlja metakomentar: što je djelo lošije, tim je gledanije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. prosinca 2020.
