Dobar izbor malih, toplih, uspješnih, autorskih filmova

18. Zagrebački filmski festival: Zagreb, 8.–15. studenoga 2020. godine; Glavni program

• 
  
  Pandemija je punoljetno izdanje Zagrebačkoga filmskog festivala prisilila da se održi online. Ali, nije utjecala na odabir filmova jer su snimljeni ranije. Možda će utjecati na iduće, ali ne samo toga festivala nego i ostalih, jer se 2020. godine produkcija filmova znatno smanjila.

  Ovogodišnji ZFF jedno je od boljih izdanja glede odabira filmova u Glavnom programu. Općenito, svi su dobri, uspješni, topli, mali, nezavisni filmovi iz europskih kinematografija i s Bliskog istoka, uglavnom drame, ali snažno autorski obojeni. Bez obzira na težinu tema, puni su ljudskosti, suosjećanja. Ukupno ih je deset, od kojih je jedan izvan konkurencije, Otac redatelja Srdana Golubovića, otvorio festival. Pobjednik i dobitnik nagrade Zlatna kolica jest uistinu poseban film Oaza, redatelja i scenarista Ivana Ikića, u produkciji Srbije, Slovenije, BiH, Francuske i Nizozemske.

  
  
  Izvrstan je film Otac redatelja Srdana Golubovića, ovjenčan mnogim nagradama od Berlina i programa Panorama, gdje je dobio nagradu publike i Ekumenskoga žirija, do Pule gdje je osvojio Zlatna vrata, nagradu publike koja mu je dala ocjenu 5,0 što se prvi put dogodilo u povijesti toga festivala. Ondje je i Goran Bogdan dobio Zlatnu arenu za najbolju mušku ulogu u filmu u manjinskoj hrvatskoj koprodukciji. A najznačajnije priznanje jest nominacija Europske filmske akademije za najboljega glumca, čime je Goran Bogdan postao prvi hrvatski glumac nominiran za europskog Oscara. O tom se izvrsnom filmu ceste, teške socijalne istinite tematike, borbi oca za oduzetu mu djecu, već mnogo pisalo i dostupan je u kinima.

  Glavni program ZFF-a donio je još jedan film koji je nominiran za nagradu Europske filmske akademije, i to u kategoriji najboljega debitanta ili otkrića godine. Riječ je o vrlo dobrom bosanskohercegovačkom filmu Pun mjesec Nermina Hamzagića. I u njemu je odličan glavni glumac Alban Ukaj u ulozi inspektora Hamze. Na festivalu u njemačkom Cottbusu osvojio je nagradu za najboljega glumca, a film nagradu Ekumenskoga žirija.

  
  
  To je snažna drama o složenoj i teškoj društveno-socijalnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, gdje je sve na rubu zakona ili izvan njega, i gdje je korupcija sastavni dio državnih institucija. Simbolika moguće promjene jest noć punoga mjeseca te likovi dječaka Tarika i prodavača balona Muhameda koji iznosi istine o državi, te svemu dodaju notu fantastike. Dramaturški i redateljski radnja je dobro vođena. Zbiva se tijekom jedne noći uglavnom u policijskoj postaji. Ondje je inspektor Hamza prisiljen dežurati na zahtjev šefa, iako je trebao biti sa suprugom koja rađa. To mu dežurstvo otvara paletu spoznaja iz susreta s različitim uhićenim ljudima, a karakterizacija likova vrlo je profilirana.

  Egzistencijalno-socijalna drama Oaza ima već nekoliko nagrada, a ističe se ona na Venecijanskom festivalu u programu Dani autora, gdje je imao svjetsku premijeru i gdje je proglašen najboljim te je dobio nagradu Europa Cinemas Label Award. Posebnost filma je u temi i odabiru glumaca naturščika iz doma za mlade s posebnim potrebama. Oni su dokazali da na glumačkim radionicama mogu uspjeti i dobiti uloge u filmu u kojem ne glume sebe nego likove, i to jako dobro, pokazujući koliko snažnih osjećaja imaju. Troje ih je, dvije djevojke i jedan mladić, ujedno tri glavna lika u emocionalnom trokutu, te se iz perspektive svakoga od njih prikazuje zaplet, stvarajući stanovit triptih.

  U filmu nakon uvodnih arhivskih dokumentarnih snimki iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u kojima se govori o boljoj budućnosti štićenika takvih ustanova, slijedi fiktivna priča u kojoj je autor pokazao tužnu sadašnjost u kojoj su oni usamljeni i osuđeni ondje ostati cijeli život. Redatelj Ivan Ikić temi pristupa s velikom obazrivošću, a likovima s empatijom, te u dokumentarističkom stilu. Istinit događaj za koji je davno čuo, dao mu je ideju za scenarij.

  Tematski je najviše filmova u kojima su roditelji tražili svoju djecu, bilo od socijalnih institucija koje su im ih oduzele – Otac i Slušaj, bilo da su tražili izgubljeno dijete – Pari i Madre.

  
  
  Na tragu filma Otac jest portugalsko-britanska socijalna drama Slušaj (Listen), prvi dugometražni uradak glumice i redateljice Ane Rocha de Sausa. Na venecijanskom festivalu nagrađen je za debitantski film, dobio je specijalnu nagradu žirija u programu Horizonti te još tri različite nagrade za najbolji film. To je doista jako dobar, dinamičan, topao film s izraženim emocijama likova koje katkad vode narativni tijek, a u tome prednjači majka Bella koju utjelovljuje portugalska glumica Lúcia Moniz. Po strukturi je mala kompaktna cjelina, prema poetici promatrački film s bliskom suradnjom s glumcima. S obzirom na izrazito socijalni aspekt filma, može ga se usporediti s ostvarenjima redateljâ Kena Loacha i braće Dardenne.

  Riječ je o portugalskoj obitelji s troje djece koja jedva preživljava u londonskom predgrađu. Nakon nesporazuma u školi, djecu socijalna služba odvodi, a oni sve čine da ih vrate. Problem komunikacije izražen je na više razina. A važno je znati slušati i razumjeti druge, te im pomoći – bila bi poruka toga uratka. Film Slušaj portugalski je kandidat za Oscara.

  
  
  Grčka drama Pari nastala je u koprodukciji s Francuskom, Nizozemskom i Bugarskom. Redatelj i scenarist Siamaka Etemadija, rođen u Teheranu u Iranu, u Grčkoj živi otkad je u Ateni studirao film i diplomirao. Veoma je zanimljiva okosnica između dviju posve različitih kultura i religija, iranske i grčke. Iako mu je to prvi dugometražni film, Etemadi je dao vrlo snažan autorski pečat i u poetici, a posebice u estetici. Vizualno je najviše na tragu noir-filmova, otkriva mračne zakutke lijepe Atene i vrlo živopisne likove, te društvene sukobe u pozadini. Glumački je najbolja glavna glumica Melika Foroutan koja utjelovljuje majku Pari, koja je s mužem došla iz Irana u Grčku posjetiti sina koji je ondje student. Kako ih sin nije dočekao, oni ga uporno traže, a ona ne odustaje. Pri tom dugom traganju proživljava mnogo toga iznenađujućega, što je mijenja iznutra i u odnosu na tradiciju.

  
  
  Potraga, i to višegodišnja, majke za nestalim sinom kad je bio šestogodišnji dječak, tema je španjolsko-francuskog filma Madre, uglednoga redatelja Rodriga Sorogoyena, prikazana u programu Velikih 5 na ZFF-u. To je u bîti nastavak njegova istoimena kratkometražna filma koji je bio nominiran za Oscara. U toj drami s kriminalističkim elementima i odličnom fotografijom, radnja se zbiva na francuskoj plaži gdje Elena u tinejdžeru vidi svojega sina. I tu je glumački najbolja glavna glumica, Marta Nieto, koja je za ulogu majke nagrađena na više festivala, uključujući i lani u Veneciji. U oba filma, Pari i Madre, majke ne odustaju, čak pod cijenu neshvaćanja okoline i nesigurnosti vlastita života.

  U Glavnom programu je najzabavniji, najduhovitiji, najoptimističniji i najšarmantniji palestinski film Gaza, mon amour, dobra romantična komedija braće blizanaca Tarzana i Araba Nassera, vrlo lijepa vizualna stila. Nastao je u koprodukciji više europskih zemalja i Katara. Sadrži i malo ironije i sarkazma prema državnom birokratskom sustavu i ponašanju policije, te oslikava tamošnji mentalitet i kulturu. Radnja je smještena u ribarskom mjestu, gdje žive obrtnici srednjih i starijih godina. Glavni lik je ribar Issa koji ima peripetija zbog pronađena Apolonova kipa, te koji se konačno namjerava oženiti. Vjeruje da je ljubav jača od svega. Glumci su veoma dobri i likovi profilirani, a najbolji je scenarij. Gaza, mon amour palestinski je kandidat za Oscara.

  
  
  Najaktualniji film zbog medijske poplave influencera na društvenim mrežama jest švedsko-poljska drama Pot/Sweat redatelja i scenarista Magnusa von Horna, u nas prevedena kao Influencerica. Otkriva oba lica influencerâ, instant-zvijezdâ. Oni prvo ističu veliku uspješnost, ljepotu i rastući broj sljedbenika. Njihovo drugo lice, ono kada se kamera ugasi, ostaje nepoznato. Upravo je o naličju riječ na primjeru influencerice koja je naizgled uspješna mlada trenerica fitnessa. S osmjehom sve odrađuje, ali je privatno nesretna i usamljena. Kada je odlučila javno progovoriti o takvom svom životu, doživjela je probleme s medijima, sponzorima i muškarcima koji su joj pokušali ući u život. Razumijevanja nije bilo. Čini se da je društvu draža lažna slika, a iskrenost i bliskost ostaju neostvarive. To demistificiranje slave sročeno je u solidan film s dobrom glumom Magdalene Kolesnik.

  Sportska francusko-belgijska drama Slalom, redateljice Charlène Favier, upozorava na opasnosti seksualnoga zlostavljanja trenera i maloljetne natjecateljice, ali i problema dječje samoće, tanke crte između nasilja i pristanka, te potrebne snage, zrelosti i podrške da se skijašica obrani. Usto pokazuje kako je katkad opčinjenost slavom važnija od osobnosti drugih. Autoričin je to prvi dugometražni film, s lijepom fotografijom francuskoga poznatoga skijališta i s glumcem Jérémiem Renierom, na koji ju je potaknuo stvaran događaj iz njezine okoline.

  
  
  Dva su filma imala političku tematsku pozadinu. Jedan je hibridni afganistanski Sirotište (The Orphanage). Riječ je o sovjetskom sirotištu za afganistansku djecu osamdesetih godina prošloga stoljeća. Sadrži i arhivske dokumentarne snimke, ali i pjesme i plesove poput onih iz bolivudskih filmova, koje voli petnaestogodišnji glavni junak. No nažalost u filmu nije postignut dobar odnos tragičnog i komičnog, tako da uvjerljivost opada.

  Drugi je češki biografski film Havel, redatelja Sláveka Horáka, o njihovu piscu i političaru Vaclavu Hávelu (1936–2011), s naglaskom na političku aktivnost od 1968. do 1989. godine. Film sadrži i arhivske dokumentarne snimke, otkriva dijelove privatnoga života, te o kazališnom radu.

  © Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 11. prosinca 2020.

Piše:

Marijana
Jakovljević