Nove poetike i estetike
18. Zagrebački filmski festival, 8.–15. studenoga 2020.; Natjecateljski program Ponovno s nama
-
Uvijek kvalitetne filmove donosi program Ponovno s nama, koji je Zagrebački filmski festival osnovao prije sedam godina, a na kojemu se natječu novi filmovi redateljâ čiji su prethodni filmovi bili već prikazani u Glavnom programu. To je i dobra prigoda da se vidi napredak redateljâ u daljnjem radu. Ove je godine bilo devet filmova. Drugi je put da gledatelji glasuju i dodjeljuju nagradu Zlatni bicikl, te je prvi put održan online. Posebno je zanimljivo da su se i hrvatski filmovi našli u tom programu.Laureat je hrvatski film Tereza37 redatelja Danila Šerbedžije i scenaristice i glavne glumice Lane Barić. To je sjajan film i moglo se očekivati da će pobijediti. Zbog pandemijskih razloga, nažalost, morala je izostati svečana zagrebačka premijera toga filma, ali ga je zato online vidjelo mnogo ljudi diljem Hrvatske, ukupno daleko više negoli da je bio samo u kinu za trajanja festivala. O njemu smo već ovdje pisali u sklopu igranih filmova s Pulskoga filmskog festivala, gdje je isto pobijedio, sa čak šest Zlatnih arena.
Još su dva filma koja su bila u Puli prikazana u programu Ponovno s vama, i o njima smo već pisali. Jedan je vrlo dobar Mater Jure Pavlovića, čiji su prethodni kratkometražni filmovi bili prikazani na ZFF-u. Ali kako mu je ovo dugometražni prvijenac, mogao je biti i u Glavnom programu. U njemu glume odlične Daria Lorenzi-Flatz i Neva Rošić, a valja istaknuti izvrsnu kameru Jane Plećaš. Drugi je solidan Mare švicarsko-hrvatske redateljice Andreje Štake, u hrvatskoj manjinskoj koprodukciji, snimljen u Konavlima s Marijom Škaričić u glavnoj ulozi.Iz regije je stigao film koji je na ZFF-u imao hrvatsku premijeru. To je novi film Pjera Žalice Koncentriši se, baba, u bosanskohercegovačko-turskoj produkciji, koji je ljetos otvorio Sarajevski filmski festival. U njemu glume i hrvatske glumice Alma Prica i Jadranka Đokić. To je jako dobra humorna drama s odličnim dijalozima, dobrim scenarijem, te vrlo pametno i odmjereno danim karakterizacijama likova, koji predstavljaju osobine, ali i poneke stereotipove, naroda bivše države Jugoslavije.
Radnja se zbiva na početku 1992. godine u Bosni, kada nitko nije mislio da se u Sarajevu može dogoditi rat. No upravo to se događa usporedno s raspadom velike obitelji sastavljene od članova iz raznih bivših republika, okupljenih oko umiruće starice, majke petero djece, koju utjelovljuje sjajna Mira Banjac. I ostali glumci su veoma dobri i uvjerljivi. Humor se uveliko javlja u dijalozima, ali i u postupcima likova, pa i u slapstick-glumi. Sve se događa u prostranoj obiteljskoj kući koju svi žele u nasljedstvo. No to jedinstvo mjesta i gotovo vremena, tijekom dva dana, omogućilo bi vrlo lako da se scenarij prilagodi izvođenju na kazališnim daskama kao predstava.
Islandska kinematografija gotovo je svake godine prisutna na ZFF-u. A ona je uistinu dobra, kreativna, često tematski socijalno angažirana, te ne propušta prikazati ljepote te daleke otočne države: i ravnice i planine i more, i snijeg i led, i rijetke sunčane dane, i životinje i svakodnevni ljudski život. Ove je godine prikazan lijep i zanimljiv film, zbog redateljske poetike i strukture, Jeka (Bergmál/Echo) Rúnara Rúnarssona, koji je dolazio u Zagreb i čiji su filmovi Vulkan i Vrapci prijašnjih godina prikazani. Čak su Vrapci, višestruko nagrađivan film, nastali u hrvatskoj koprodukciji. I sada je u Jeci koprodukcija, zahvaljujući hrvatskom producentu Igoru Noli.Jeka donosi predblagdansko i blagdansko ozračje Božića i Nove godine na Islandu, i to na vrlo poseban način. Prikazuje svagdašnjicu različitih ljudi i situacija, odnose i atmosferu koja vlada, i dobre i loše, i sretne i tužne, od priprema preko proslava do pospremanja nakon toga, i to u pedesetak kratkih vinjeta. Neke su snimljene gotovo u jednom kadru, neke nemaju dijaloge, neke su dinamičnije, ali sve imaju jasnu dramaturgiju i poantu. Slažu se kao mozaik prostora i vremena, bez zajedničke čvrste narativne strukture i bez autorskoga komentara događaja i likova. Redateljski postupak je vrlo diskretan i nenametljiv, promatrački. Taj životni tijek prati veoma lijepa i prikladna atmosferična glazba Kjartana Sveinssona koji je za nju dobio nagradu na francuskom Les Arcs festivalu, te dobra fotografija Sophie Olsson.
Iz Španjolske je došao dobar katalonski film na katalonskom jeziku, snimljen u Barceloni i okolici, Dani koji dolaze (Els Dies que vidran / The Days to Come) redatelja, montažera i scenarista Carlosa Marques-Marceta. Ta topla, ali vrlo realistična drama o iščekivanju novorođenčeta i o tomu kako trudnoća utječe na mladi par, ima puno dokumentarističkih upliva. Naime, glumački par u filmu je i u stvarnom životu par, te se realno pratila trudnoća i porođaj glavne glumice Marie Rodrígez Soto, uz dečka koji postaje muž, Davida Verdaguera Ruiza, pa su stoga oni utjecali na osmišljavanje dijaloga. Zatim se u filmu pojavljuju stvarni Marijini roditelji, a dokumentarističke videosnimke njezina rođenja i djetinjstva uklopljene su vrlo vješto u film. Taj istinit i veoma poticajan film, na rubu između igranoga i dokumentarnoga, dobitnik je desetak nagrada, među kojima i katalonske nagrade Gaudí za najbolji film, montažu i glavnu žensku ulogu.Indijski redatelj i scenarist Ritesh Batra svojim je dugometražnim prvijencem Pogrešna dostava osvojio Zlatna kolica na ZFF-u 2013. godine. Ove se predstavio četvrtim filmom Fotografija (Photograph). Sličnost im je u tomu što je u oba simpatično prikazano nespretno i neobično upoznavanje žene i muškarca, te razvoj njihova odnosa nadahnut indijskim običajima, ali i donekle željom da ih se nadvlada, posebice u odnosu na različite društvene i religijske staleže. Ovdje je riječ o dobrom, siromašnom fotografu, fotografiji neznane lijepe djevojke iz bogate obitelji, i njegovoj baki koja želi da se on oženi. Film je dobro produciran u stilu bolivudske kinematografije.
Kanadski redatelj, scenarist i glumac Xavier Dolan već šesti put sudjeluje na Zagrebačkom filmskom festivalu. Najnoviji film mu je Matthias & Maxime, u kojem utjelovljuje potonji lik. To je ležerna drama o mladenačkom prijateljstvu koje datira još iz školskih dana, gdje se s jedne strane zatomljeno pojavljuju i drugi osjećaji. Usto je dan i socijalno-poslovni kontekst, koji ne ide na ruku mladim ljudima.Istaknuti rumunjski redatelj Radu Jude, ujedno dosadašnji dvostruki laureat na Zagrebačkom filmskom festivalu, novim je filmom Velika slova (Tipografic majuscul / Uppercase Print) ponovno tematizirao njihovu političku prošlost, i to u doba Ceauçescuova režima. Stvorio je neobičan hibridni film koji osim igranoga dijela i dokumentarističkih, arhivskih snimaka, sadrži i gotovo kazališni dio, odnosno inscenaciju poput kazališnih predstava. U tome slijedi doku-teatar Gianine Cărbunariu i njezinu predstavu Uppercase Print. Stoga ima vrlo mnogo dugih statičnih kadrova u kojima su jedan ili po dva lika. Koliko god to može biti jednoliko i vizualno nezanimljivo, toliko su to najvažniji dijelovi glede dijaloga, jer se u njima iznose stav i obrazloženja likova, pogotovu u dijelu razgovora glavnoga junaka i njegova oca. A riječ je o pojavi napisa velikim slovima koji govore o želji za slobodom i boljim životom. Vlasti su to pripisivale tajnim organizacijama ili agentu. Otkrilo se da je počinitelj 16-godišnji Mugur Călinescu, čija se obiteljska situacija prikazuje, te kako ga je diktatorski režim slomio.
Iako su tematski raznovrsni i dolaze iz različitih kinematografija, osim hrvatska dva filma i dvije naše koprodukcije, filmovi u programu Ponovno s nama pokazali su očit napredak redateljske poetike te inovativnu raznovrsnost postupaka i koncepata filmova, a samim time i uporabe filmskoga jezika, što je sve rezultiralo i novim estetikama.© Marijana Jakovljević, FILMOVI.hr, 7. prosinca 2020.
Piše:

Jakovljević