U svom drugom redateljskom pokušaju, nakon Molly`s Game (2017) s Jessicom Chastain u glavnoj ulozi, ugledni dramatičar i scenarist Aaron Sorkin (A Few Good Men, American President, The Social Network, The West Wing) odlučio je utočište pronaći na Netflixu. Streaming servis i producent sve više nastoji biti ozbiljan igrač ne samo na području serija, nego i ozbiljnih dugometražnih filmskih naslova. Uočljivo je to unazad nekoliko godina, kada je u jesenskom razdoblju Netflix premijerno otvarao niz ambicioznih naslova koji su pretendirali na filmske nagrade, a okupljali su ugledna imena kako ispred tako i iza kamere. Roma (2018) Alfonsa Cuarona, The Irishman (2019) Martina Scorsesea, Marriage Story (2019) Noaha Baumbacha samo su neki od primjera kojima je kompanija dizala tlak holivudskom establišmentu odbijajući široku kinodistribuciju te ostajući vjerna streaming paradigmi.
Osim lova na ugledne filmske nagrade, Netflix naglasak stavlja i na društveno angažirane i relevantne priče, kako u serijaliziranom tako i u filmskom formatu, što poticajno djeluje na priljev ozbiljnih filmaša koji sve više shvaćaju da u ovom okruženju mogu dobiti nešto veću kreativnu slobodu nego u holivudskom studijskom sustavu koji je usmjeren na prosječnu i široku publiku. Čini se da je to i razlog zašto je Sorkin pronašao uporište upravo tu, nakon što zbog pandemije Paramount nije mogao film pustiti u klasičnu kino-distribuciju. Molly`s Game nije bio osobito komercijalno uspješno ostvarenje, a The Trial of the Chicago 7, s obzirom na kanale širenja, kao ozbiljniji naslov sada ima nešto lakši pristup široj publici.
Volio se Sorkin i ranije doticati društveno relevantne tematike i problematike; treba se samo prisjetiti Fincherove Društvene mreže (2010), no uvijek je to ostajalo na razini umivenog američkog bijelog liberalizma, koji voli upućivati na društvene stranputice no ne želi previše talasati jer zna kakvoj se publici obraća. The Trial of Chicago 7 vraća nas u okrilje ostvarenja koje je Sorkinu otvorilo put u Hollywoodu, a posrijedi je sudska drama Malo dobrih ljudi (A Few Good Men, 1992) u režiji Roba Reinera, s Tomom Cruiseom, Demi Moore i Jackom Nicholsonom u glavnim ulogama, inače temeljena na njegovu dramskom tekstu. Priča je drame, a potom i filma, nadahnuta istinitim događajem, a razmatrali su se učinci američkog pravnog i političkog sustava, dakle riječ je o sličnim preokupacijama kao i tridesetak godina kasnije u Chicago 7. Međutim, i Netflix i Sorkin svjesni su društveno-kulturno-političkoga trenutka u kojem žive te on biva izravnim poticajem za bavljenje pričom koja se odvija šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Kontekst su joj kontrakulturni pokreti šezdesetih godina te društveno-politička klima u Sjedinjenim Američkim Državama u okrilju političkih prevrata i nestabilnosti te kontroverznog rata u Vijetnamu.
Implicitno Sorkin sagledava šezdesete godine kao prijelomne u novijoj povijesti Sjedinjenih Država. Posrijedi je vrijeme nastanka društva spektakla, ali i stasavanja građanske osviještenosti. Kontrakulturni pokreti kao i pokreti za prava žena te rasnih i seksualnih manjina, ljevičarski politički angažman te općenito kulturni procvat za cilj su imali propitati službenu politiku te centre moći, a jedna od uporišnih točki bila je propitivanje opravdanosti besmislenog ratovanja u Vijetnamu, koji je zagovarao politički establišment. Mnogobrojne pozitivne tekovine svijetu ostavila je upravo kontrakultura šezdesetih godina. Pedesetak godina kasnije, neke od vrijednosti koje su postale samorazumljive, upravo se dovode u pitanje tijekom administracije Donalda Trumpa.
Medijska fikcionalizacija stvarnosti, kao i apsurdni aspekti američke političke vrhuške, nalik su onima šezdesetih godina, dok SAD zahvaća novi val prosvjeda zbog društvenih nepravdi i ugnjetavanja, a potaknut je ponovno policijskom brutalnošću te sistemskim rasizmom kojega se ta država nikada nije uspjela riješiti. Trump i njegovi puleni za nerede, odnosno prosvjede optužuju lijevo orijentirane političare te društvene skupine, aktiviste i pojedince, a njihovo djelovanje gotovo izjednačava s terorističkim postupanjem.
Slična situacija odvijala se i šezdesetih godina, kada su politički centri moći nastojali inscenirati optužnicu protiv sedmorice mladića da su navodno potaknuli nerede tijekom demokratske konvencije u Chicagu te nagnale prosvjednike da napadnu policiju. Američko pravosuđe time se bitno nije razlikovalo od onoga u tada im omraženim zemljama komunističkoga bloka. Jedina je razlika što navodno demokratski sustav svojim zakonima i pravnim zavrzlamama omogućuje mnogo suptilnije načine manipuliranja te rješavanja nepoćudnih društvenih elemenata. Stoga je fabriciranost sudskoga procesa postavljena u središte propitivanja.
Nije teško zaključiti zašto je autorima bila poticajna priča iz prošlosti. Ona prati sedmoricu muškaraca iz različitih američkih država, koje povezuje izraziti politički angažman te ogorčenost ratnom intervencijom u Vijetnamu. Godine 1968. u Chicagu održala se demokratska konvencija, a u parku pored mjesta održavanja planirali su se veliki protesti koji su završili nasilnim okršajem prosvjednika i policije. Politička administracija odlučila je putem pravnoga sustava iskoristiti anakroni zakon koji je inače bio osmišljen isključivo radi Afroamerikanaca, a omogućuje kažnjavanje osoba za koje se dokaže da su planirano prešle državne granice s namjerom urotničkoga djelovanja da bi potaknule društvene nerede. Suđenje koje je predvodio neprofesionalni i pristrani sudac Julius Hoffman (Frank Langella) služi kao promatračnica za sadašnjost te Sorkin nastoji u događajima iz prošlosti podcrtati uzroke koji su slični onima danas. SAD se upravo nalaze na prekretnici, kao i pedesetak godina ranije, a politički inženjernig, sistemski rasizam, policijska brutalnost kao i društveni protesti ponovno su u središtu javnog interesa.
The Trial of Chicago 7 nema klasično sazdanu fabulu stoga što u sto i dvadeset minuta trajanja nastoji komprimirati dugačak sudski proces u koji je bilo uključeno mnoštvo optuženih uz odvjetničke te tužiteljske timove. Stoga priča djeluje mozaično, katkada digresivno i pomalo nekoherentno. Više bi joj odgovarao format televizijske miniserije nego dugometražnog igranog filma. Stoga su likovi više skicirani nego razvijeni i podrobnije psihologizirani. Njihove osobine okvirno su istaknute, kao i političke opcije koje zastupaju, jer iako su zajedno izvedeni pred sud, što je bila fabrikacija, nisu se nužno dobro međusobno poznavali niti su dijeliti iste političke i aktivističke stavove. Život u likove unose razigrane glumačke kreacije ansambl-postave koju čine Joseph Gordon-Levitt, Eddie Redmayne, Alex Sharp, Sacha Baron Cohen, Jeremy Strong, John Carroll Lynch, Yahya Abdul-Mateem II, Frank Langella, Mark Rylance, Michael Keaton i Ben Shenkman.
Sorkina mnogo više od likova te njihovih pozadina i životnih priča zanima struktura slučaja koju sagledava u apsurdističkom ključu. Stoga uvelike koristi verbalni humor te dijaloške duele, kao i komičarske mogućnosti glumca Sache Barona Cohena. Osim njegovim ispadima u sudnici, temeljna je priča ispresijecana protagonistovim komičarskim stand up nastupima pred studentskom publikom, kojoj prepričava u humornom ruhu temeljne događaje iz sudnice. Upravo njegove komičarske izvedbe naglašavaju apsurdističe elemente u pravnom slučaju te ponašanju američke administracije.
The Trial of Chicago 7, uostalom kao i Molly`s Game, potvrđuje da je Sorkin bolji scenarist nego što je redatelj. Jako dobro strukturira dijaloge, iako nisu uvijek lišeni patriotske patetike, no cjelina - čija je radnja mahom smještena u sudnicu, na trenutke djeluje teatralno. Kako bi se taj dojam donekle suzbio, umeću se analepse s prosvjeda, kao i dokumentarističke odnosno faktografske snimke sa stvarnih prosvjeda, no nije sve to uvijek najspretnije izbalansirano. U cjelini je The Trial of Chicago 7 solidno ostvarenje, čija atraktivnost ponajviše proizlazi iz povezivanja prošlosti sa sadašnjošću.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. studenog 2020.