Film kratkog opsega, ali istaknutog intenziteta

Bez lica, 2020., red. David Lušičić

• 
  
  Bez lica kratkometražni je esejistički film Davida Lušičića koji je svoju hrvatsku premijeru imao na 18. Liburnia Film Festivalu u Opatiji ove godine, na kojem je i osvojio nagradu za najbolji regionalni film. Ovaj četrnaestominutni film iz 2020. godine potpisuju Akademija dramske umjetnosti  i Zebra Creative Network.

  Kako je već poznata činjenica da Liburnia Film Festival publici predstavlja nove hrvatske dokumentarne filmove, jasno je da se radi o tom filmskom rodu. Naslovna sintagma na hrvatskome jeziku - Bez lica, ili ona na engleskom - Facelesss, jasno ukazuje na činjenicu da je netko ili nešto bez lica, a pitanje tko, saznat ćemo u nastavku.

  Uvodni kadrovi otvaraju pogled na dio glavnoga grada, točnije dijela grada popularno zvanog „kod Bandićevih fontana“, na ulazu u Zagreb. Gledatelj tako ima središnji pogled koji obuhvaća same fontane okružene travnatom površinom te bočno gradsku cestu koja obilazi cijeli dio oko tih fontana. Zatim slijede kadrovi prikaza ceste i autoceste u blizini Muzeja suvremene umjetnosti te dio na kojem se radi, pa tako promatramo razne radnike, djelatnike gradske čistoće, kamione te ostale strojeve. Sva mašinerija i ljudska radna snaga udružena je s ciljem uređivanja prostora za postavljanje kipa, i to ne bilo kojeg kipa, nego kipa prvog hrvatskog predsjednika  Franje Tuđmana.

  
  
  Kip je to koji je izazvao brojne polemike, prvenstveno zbog cijene koja je plaćena kiparu koji ga je i izradio, a mnogi su rekli kako kip uopće nije vjerna replika, odnosno vjerna kiparska reprezentacija lika našega prvoga predsjednika. Upravo zbog raznih polemiziranja, kritiziranja i vandalizma usmjerenih na kip, autor se odlučuje obraditi tu tematiku na zanimljiv način.

  Prije svega treba reći kako je ovo dokumentarni esejistički film u kojem nema naratora, nema sugovornika i nema nikakvih drugih zvukova osim zvukova grada koji dolaze iz raznih izvora. Dakle, film prikazuje događaje oko postavljanja kipa te popratnu situaciju nakon postavljanja. Situacija je to gradske ulice, odnosno gradskog prostora, situacija gradske buke i gradske vreve te vremenskih prilika. Iako se postavljanje pokrivenog kipa odvija postupno te domaći gledatelj prepoznaje o čijem se kipu radi, onaj neupućeni gledatelj, odnosno onaj koji nije s ovih prostora, zasigurno ne bi znao o čijem se kipu radi sve dok nakon postavljanja i finalizacije uređenja ne dobije pogled iz daljine na kip, na kojem i piše kome je posvećen.

  
  
  Kamera većinski nije posve statična, a u određenim handycam dijelovima vidljivo se trese. Upravo u tim dijelovima u kojima je snimano iz ruke, zanimljivi su trenutci promatranja radnika iz daljine s već približenom kamerom u zoomu, pa ona oscilira između izoštravanja objekta u blizini i radnika u daljini. Kadrovi se izmjenjuju, no zamjetni su oni kratki kojima se pokušava ocrtati buka i dinamika glavnoga grada. Od planova, posebice se ističu planovi blizu te srednji. Krupni planovi su bitni u dijelovima koji seciraju kip te tako prikazuju samo glavu ili dio trupa. Ti planovi posebice su zamjetni u središnjem dijelu filma, onom kad se oko kipa skupilo mnoštvo ne bi li svjedočilo otkrivanju za tu priliku plahtom pokrivenoga kipa. Prije toga je bio omotan najlonom, a odsjaj sunca ili gradskih svjetala u kombinaciji s kamerom daju svojevrsnu notu fluidnosti samome kipu. On tako više nije obični kip, on je simbolični dio grada, u najlonu zarobljen kip i lik predsjednika koji promatra svoj narod i svoj grad. Velebno se izdiže, a u trenucima se čini kao da se u svojoj impozantnosti doslovno giba, posebice noću pod svjetlima.

  Središnji dio filma jest okupljanje nezadovoljne mase, pa tako njihov žamor prerasta u buku, a kamera, imajući sve brže kretnje i doslovno brzopotezno preletavajući te sve bliže prikazujući tu masu, prerasta u užarenu atmosferu svih aktera, eskalirajući u nešto prosvjedničko, naguravanje sviju i ozbiljnije narušavanje reda, te na kraju i pokoji pucanj.

  Nakon dana koji kasnije prerasta u prosvjed i kojeg prati zvuk buke, žamora i naguravanja, pratimo sjaj i odbljesak prometnih svjetala i svjetala automobila iz daljine te njihovo nekontrolirano pomicanje, da bi opet vidjeli lice kipa no još uvijek prekriveno lice, ono koje s nerazumijevanjem i neodobravanjem promatra, još uvijek svoj grad. Kiša koja slijedi pruža stanoviti osjećaj mira, mira koji je prijeko potreban nakon užarene mase te diktirajuće ekstatične note koja je završila, a koja je sugerirala određenu težinu i napetost.

  
  
  Bez lica je film kratkog opsega no istaknutog intenziteta. Polazišnom obradom naoko jednostavne tematike, kombinacijom zanimljivog i promišljenog korištenja kamere, izvrsne montaže te izmjenom dinamike, stvorena je zanimljiva i slojevita esejistička studija, tematsko promišljanje i/ili opservacijsko promatranje slučaja s postavljanjem kipa prvoga predsjednika Franje Tuđmana, pa tako Bez lica (p)ostaje jedno od posljednjih izvrsnih hrvatskih kratkometražnih ostvarenja koje svakako vrijedi pogledati.
  
  © Ervin Pavleković, FILMOVI.hr, 30. slistopada 2020.

Piše:

Ervin
Pavleković