Avangardni bezvremeni klasik

Retrovizor 1950-59 (1. srpnja - 22. listopada 2020., Kino Tuškanac): Bijeli sob (Valkoinen peura), r. Erik Blomberg

• 
  
  Jedan od najranijih i rijetkih finskih horora, kultni naslov art-house publike, Bijeli sob (1952.) avangardni je bezvremeni klasik koji je po mnogočemu zavrijedio izaći iz opskurnosti i dobiti priznanje kakvo zaslužuje – i ne samo zato jer je riječ o vrlo neobičnoj interpretaciji vampirizma s unikatno nordijskim utemeljenjem, nego prvenstveno stoga jer se radi o formativnom i nezaobilaznom naslovu fantasy-žanra. (1953. pod predsjedanjem Jeana Cocteaua na Canneskom festivalu, dobitnik je nagrade Best Fairy Tale.)
  
  Magijski realizam, mitološke epske narodne pjesme, pripovijesni folk-horor, etnološko-antropološki animizam, saamijski šamanizam, nijemofilmski gotski ekspresionizam elementi su koji se nadmoćno blendaju u ovoj unikatnoj maestralnoj baladi, melankoličnoj paraboli ljudske prirode. S introdukcijskim prologom u formi tradicijskog joikanja izvedene pjesme, a koji najavljuje kako folklorne oralne trope kao opći ton djela (svojevrsni produženi, oslikani predajno-usmeni prepričaj), tako ujedno i prediktament niktomorfne vještičje naravi protagonistice i kao takve neminovne donositeljice propasti, redatelj Erik Blomberg evocira kalevalski sukob moćne kraljice-vještice Louhi i finskog Orfeja - čarobnjaka Väinämöinena; čiju prekognicističku narav ceremonijalnim bubnjem ovdje utjelovljuje lokalni noaidi – šaman, ekstatičkim halucinogenim ritualizmom predlažući fatalni čin žrtvovanja supersticijskim stereotipima pučkih vjerovanja svete i nedodirljive, srećonosne bijele životinje, soba – kao prinos kamenom božanstvu, jednom od neobičnih prirodnih oblika sieiddea, kao trampu za traženu junakinjinu ljubavnu čaroliju.
  
  
  
  Sporadična transmigrirajuća zoopsihonavigacija od tog je trenutka za nju neminovan usud, jednako kao i ultimativna tragedijska degradacija u formi metaforičke osude i kazne represivno rigidne, slijepe i neopraštajuće zajednice (s nezavidnom sudbinom vrlo D’Aulnoyevske košute). U pridobivanju voljenog muškarca tako se pridružuje plejadi samožrtvujućih junakinja koje takvim činima, a uvijek uz pomoć onostranog (čarobnica, demona, boga), doživljavaju osudu okoline (od Male sirene preko Von Trierove Bess do Kivirähk/Sarnetove Liine), pri čemu Blombergova heroina biva percipirana kao svojevrsni demonski sukub, čudovišna žena-zvijer – a zapravo neukroćeni i nepripitomljeni aspekt kako predkršćanskih relikata, tako i osobne intrapsihičke žudnje, čeznuća kanaliziranog društveno neprihvatljivim i opasnim probijanjem uskih sputavajućih evolucijskih okvira i razbijanjem koherencijskog poretka vrlo navlastitim, transfernim divergentnim varijantama.
  
  Mirjami Kuosmanen, frapantno nalik Jennifer Jones, briljira kao Pirita (preferabilnost ekspresivnih krupnih planova, zanimljivi iščašeni, visokoestetski koreografirani pokreti tijela) te uz moćne ruralne vizurne viste autentičnih laponskih planinskih lokacija (samotna arktička prostranstva, uvijek promjenjiva pod svekolikim naletima vjetrova, opservativnost naturščika u nacionalnim saamijskim nošnjama), sugestivnu uporabu svjetla i sjene, kreativan i atmosferičan odabir ominoznih motiva (primjerice indirektno prikazano umorstvo zavijanjem psa, suspensna potjera s totemskim kopljima) i dominantan melodramatski score Einara Englunda (te posljedični minimalizirani dijalog), gotovo da pronose kvalitativnost nijemog filma, stvarajući pravu distinktivnu, unikatnu zimsku bajku, koja je puno, puno više od samo jednog u nizu neouočljivih, nezamjetljivih žanrovskih naslova.
  
  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 30. listopada 2020.

Piše:

Katarina
Marić