Priče o izolaciji i zatvorskim režimima

16. Međunarodni festival dokumentarnog filma - ZagrebDox, 4. - 11. listopada 2020.; Međunarodna konkurencija

• 
  
  Nakon što je Pjena Ilje Povolotskog proglašena pobjednikom ovogodišnjeg 16. po redu ZagrebDoxa, upućeniji u domaća festivalska zbivanja mogli bi zaključiti kako je arktičko područje Murmanska dobitna kombinacija za redatelje u konkurenciji za zagrebačke nagrade. Možda je poklapanje rednih brojeva dvaju sukcesivnih festivala u kinodvorani SC-a bilo presudno da glavne nagrade odu sineastima koji snimaju u surovoj ruskoj oblasti. Desetak dana prije dokumentarnih u istom je kinu prikazan program eksperimentalnih naslova, na kraju kojega je Lažno sunce Belgijanca Jespersa u dva navrata izdvojeno kao najbolji eksperiment – od strane publike i jednog člana Velikog žirija. Svi koji su u njemu vidjeli značajan doprinos eksperimentalnoj sceni očito su previdjeli činjenicu da je bio mršave pojavnosti u tom kontekstu, čak je ostavio dojam školske vježbe za neki širi filmski projekt – nikako eksperimentalni.

  Ni Pjena nije dox snažnog kapaciteta, kako ga žiri međunarodne konkurencije želi predstaviti. Osim dva medijska poteza za pamćenje, ostvarenje je u cjelini prosječnog dometa - kako po zatečenim likovima, tako i razvijanju priče o krivolovcima koji premeću bijele vreće s morskim stvorenjima (školjkama ili rakovima?), dočim su gledatelji lišeni uvida u sadržaje istih. Svaki ozbiljni redatelj u toj kategoriji nastoji postići maksimalnu nevidljivost spram likova koje obrađuje, osim ako nije izravno uključen u zbivanja kao što je to bio slučaj redateljice Susanne Kováacs koja u danskom naslovu Naslijeđene sjenke (De skygger vi arver) istražuje povijest svoje obitelji ili u švedskom Neznancu (Fraemling) Mikela Ceea Karlssona koji resetira tajni život prijatelja Mathiasa.
  
  
  
  Isticati nevidljivost Povolotskog ili „neposrednost“, kako to obrazlaže zagrebački žiri, kao presudnu kvalitetu ruskog doxa o svakodnevici Barentsova mora i njegovih korisnika – krivolovaca, bivšega vojnika, turističkih vodiča i lovaca na staro željezo, nije dovoljno snažan razlog za izdvajanje istog između 16(!) naslova u međunarodnoj konkurenciji. Među njima su bila filmski aktivnija ostvarenja - kako u pogledu sadržaja, tako i u medijskom smislu.
  
  Čak je zatvorski siže u filmu Uzorno vladanje (Pavyzdingas elgesys) Audriusa Mickevičiusa, koji je ovjenčan posebnim priznanjem glavnog žirija u Zagrebu, bio poticajniji zbog njegove dvostruke medijske uloge – širenja prigušenog optimizma među zatočenim protagonistima te osobne katarze redatelja koji je, nažalost, tijekom rada na filmu preminuo. On je krenuo u filmski okršaj s pojedincima u zatvorskom miljeu jer je njegov brat mučki ubijen od strane sličnih pojedinaca koji su osuđeni za to djelo, no zbog uzorna vladanja glavnooptuženi je odslužio svega 13 godina robije. Tijekom snimanja filma o doživotnim zatočenicima u Lukiškės zatvoru u Vilniusu pomirio se s činjenicom društvene neravnoteže. Medijski je obračun s uzornim vladanjem nekolicine robijaša bio okidač za Mickevičiusa da presloži tradicionalnu percepciju pravde i nepravde.
  
  
  
  Višeprodukcijski komad (Litva, Bugarska, Slovenija, Italija) u konačnici je njegov osobni obračun sa zatvorskim režimom – redatelj ne skriva svoju nazočnost ni u trenucima kada doživotnog uznika Rolandasa promatra kroz hladni objektiv nadzornih kamera. Gleda ga tijekom priprema za svadbu na zatvorski način, u svečanom odijelu i sa 19 ruža na škrtoj ceremoniji od nekoliko minuta. Također, prati ga na putu do radionice u kojoj s drugim zatvorenikom obnavlja izložbeni primjerak motocikla dječjih gabarita. Jednako mu se zalijepio za leđa dok ide niz prostrano dvorište ususret Ingridi kojom se oženio i koja služi kaznu u drugom, ženskom zatvoru u Panevėžysu. Ne da mu mira ni u ćeliji, te će u jednom trenutku iz dobroćudnog lika izmamiti priznanje o tome kako nije mogao prijeći preko činjenice da mu netko ne vraća dug. Njegova je životna filozofija krajnje jednostavna, prigušenog je optimizma i temelji se na neizbježnosti određenih radnji u životu. Vjerojatno je Rolandasova teza o neizbježnosti pogubnog čina bila okidač za redateljevo „okretanje pile naopako“. U tom kontekstu nije zanemarivo uvođenje trećeg lica u zatvorska zbivanja – bivšeg uznika iz Pariza, Bernarda Stieglera koji je napisao knjigu o iskustvu iza rešetaka (Passer à l'acte, 2003), tvrdeći kako je isti milje bio presudan za njegovu duhovnu preobrazbu – od pljačkaša banaka u renomirana filozofa koji je preminuo dva mjeseca prije izvanrednog izdanja ZagrebDoxa.

  

  Dovršeno od strane urednika scenarija Nerijusa Mileriusa, Uzorno vladanje je filmski format s dodanom vrijednošću. Premda će suradnici na filmu i organizator zagrebačkog festivala tvrditi kako se ko-redatelj držao Mickevičiusova recepta, kao filozof i filmski teoretičar pomogao je da se u njega smjesti nešto više od pukog kretanja po zatvorskom dvorištu i ćelijama. (Ipak je glavni redatelj preminuo dvije godine prije finalizacije filma.) Dva subjekta su uvijek više nego jedan, pogotovo ako su medijske operacije fokusirane na katarzu s obje strane. Ona iza rešetaka je možda privremena, dok traje snimanje i stižu dobre vijesti kao što je priznanje žirija na zagrebačkom festivalu.
  
  Ruski fokus u Pjeni znatno je manjega opsega, bez namjere da se išta promijeni s obje strane objektiva, a digresija o sukobu dva svijeta – Maše koja s prijateljicom žudi za društvom spektakla i oca koji se drži otužnih gabarita turističkog vodiča uz razvedenu obalu Barentsova mora, nategnuta je i opće je mjesto u pričama o sukobu generacija. Povolotskom se ne može odreći riskantni fokus u trenucima kada krivolovac Dima u metalnom čamcu bježi od policijske patrole. Također je pamtljiva scena ispod mosta u kojoj nakon obavljena razgovora istog Dimu objektiv Evgenyja Rodina drži na odstojanju. Premda korača izravno prema naprijed, ne dopušta mu da se približi, dok istodobno širi scenu od skučenog prostora između dva stupa-nosača do punog profila terena ispod monumentalne prometnice. Nakon što objektiv otkrije gabarite tog terena Dima se može približiti, ući u auto i odvesti malodobnu kćer kući. Kamera za čitavo vrijeme opisanog procesa nije promijenila mjesto – nalazila se u unutrašnjosti automobila u neposrednoj blizini djevojčice.

  

  Izvanredno izdanje ZagrebDoxa je, napominje organizator, suzilo repertoar filmova koji je pripreman za ožujak, međutim njihovi su fokusi već tada, početkom godine bili usmjereni na priče o izolaciji. Uglavnom zatvorskoj ili podzemnoj, što je bio slučaj s bolnicom u istočnom dijelu Damaska u filmu Spilja (The Cave) Ferasa Fayyada. (Za hrvatsku je kino-distribuciju naslovljen Bolnica ispod zemlje.) Među 16 naslova međunarodne konkurencije više od polovice se dotaklo zatvorskog režima. Izravno u spomenutom ostvarenju Mickevičiusa, potom u seciranju prakse i biografije đavolje odvjetnice Lee Tsemel u naslovu Odvjetnica (Lea Tsemel, Orechet Din) Rachel Leah Jones i Phillipea Bellaïchea, u kojem vremešna žena zastupa trinaestogodišnjega Palestinca okrivljenoga za teroristički napad nožem. (Mahanje noževima i ranjavanje dvojice Izraelaca na ulici istočnog Jeruzalema glave je stajalo starijega brata, dok će mlađi Ahmad Manasra prolaziti torturu – u bolnici tijekom saniranja teških ozljeda zbog naleta automobila na njega, u ćeliji gdje su ga držali do sudske punoljetnosti koja u Izraelu počinje sa 14 godina, u sudskoj dvorani tijekom ispitivanja…).
  
  
  
  Ženski je zatvor u fokusu doxa Sjene bez sunca (Sunless Shadows) u kojem Mehrdad Oskouei prati uznički život mladih žena koje su digle ruku na nasilnog muža ili oca. Uznički je režim nezaobilazna figura norveškog naslova Umjetnica i lopov (Kunstneren og tyven) u kojem mladi redatelj Benjamin Ree prati odnos češke slikarice Barbore Kysilkove i problematičnog Karla-Bertila Nordlanda, čije poznanstvo kreće s krađom njezinih hiperrealističkih slika u Galeriji Nobel. U filmu koji gubi ravnotežu zbog redateljeva pomicanja vremenske skale naprijed-natrag, Karl-Bertil proći će osobnu katarzu nakon robije u zatvoru Halden na krajnjem jugu Norveške. Barbora je bježala iz Berlina zbog nasilnog partnera, u novoj je sredini strankinja bez ekonomske sigurnosti, no njezina će širokogrudnost biti važan faktor u resocijalizaciji kradljivca jedne od njezinih dviju slika otuđenih iz galerije u Oslu.
  
  Zatvor je u okružju kraće filmske priče Jalana Vafaeia Začarani krug o redateljevoj obitelji, čiji se muški članovi ne mire s režimom u Iranu. Geografska i društvena izolacija medijski je okvir naslova Besmrtni (Surematu) Ksenije Ohapkine u kojem stanovnici vježbaju disciplinu u bivšem Staljinovu gulagu, vojnu i baletnu, unatoč činjenici što je diktatorovo vrijeme odavno prošlo kao i vrijeme podarktičkih kampova. U redateljičinu fokusu nema zatvora ali društvena shema stanovnika u oblasti Murmanska, sudeći po filmu, neizravno veliča takav ustroj. Neizravno je uznički život u shemi švedskog Neznanca u kojem redatelj vrlo polagano i hladno rekonstruira prijateljevu kriminalnu prošlost maskiranu životom prosječnog obiteljskog čovjeka i zaposlenika jedne tvrtke. Mathias je u dužničkom ropstvu i, ako ništa drugo, u bezizlaznom je krugu „zatvorskog dvorišta“ poput robijaša na duge pruge u Vilniusu (Uzorno ponašanje).
  
  
  
  Za razliku od prigušenog optimizma litvanskih robijaša, Šveđanin je uživao slobodu, u stanju neemotivnog rasula. Obje su priče bile dugotrajne medijske operacije tijekom kojih je preminuo redatelj prve Mickevičius te središnji lik druge Mathias, inače dugogodišnji prijatelj redatelja Karlssona. Prije nego su preminuli, obojica su prošli katarzu – prvi se u dobi od 52 godine pomirio s režimom društvenog oprosta za počinitelje teških zločina, drugi se sa 37 godina oslobodio tereta dvostrukog života. Neznanac je prikazan trećega festivalskog dana u dvorani Teatra &TD na početku programa, Uzorno vladanje pak na kraju programa u istoj dvorani.

  Kako se danski film Susanne Kováacs (Naslijeđene sjenke) konstantno spotiče o logor u Mathauzenu u kojem je neko vrijeme provela njezina baka, Mađarica židovskoga podrijetla, nije pretjerano i taj naslov dodati zatvorskoj shemi ovogodišnjeg specijalnog Dox izdanja. Isti je naslov osmi od šesnaest na repertoaru konkurencije, što je sasvim dovoljno da se zagrebačkom festivalu prikači aura prognostičke manifestacije. Prognostičke, jer je znatno prije globalne fronte spram nevidljivog neprijatelja uključio širok spektar filmskih priča o potpomognutoj izolaciji, najčešće od strane društveno represivnih institucija, što u konačnici ne mijenja na stvari. Očito su dox redatelji bili intuitivno ponukani da se bave mjerama izolacije – ni dobitna kombinacija zagrebačkog festivala Pjena nije daleko od slične medijske sheme. Važno je istaknuti kako je nekoliko medijskih pristupa bilo fokusirano na pozitivnu stranu izolacije, u smislu režima koji redatelju ili njegovu protagonistu pomaže u ostvarivanju osobne katarze. Neke se izolacije nisu mogle zaobići, poput sirijske bolnice u podzemlju – „jer život ide nepredvidljivim smjerom“, rekao bi doživotni uznik Rolandas iz zatvora u Vilniusu.
  
  
  
  Dvije tisuće i dvadeseta je stota obljetnica od početka nadrealističkog pokreta i nije čudno da se ljudski rod suočava s režimom kolektivne katarze. Dokumentaristi su na zagrebačkom festivalu diskretno odškrinuli ta vrata. U kontekstu dox festivala možda nije uputno spominjati igrani film nadrealističke provenijencije koji objedinjuje program izolacije i katarze manjeg kolektiva aristokratskog pedigrea. Ipak, riječ je o Buñuelovu Anđelu istrebljenja iz 1962. u kojem ima svega pomalo. I nadrealizma, i nevidljivog neprijatelja, i promijene režima ponašanja i što je najvažnije – katarze nakon punog ciklusa međusobnih razmirica, u trenutku kada zatočenici zauzmu ista mjesta koja su držali prije nego što je izolacija krenula. Razlika je tek u činjenici da na istim mjestima više nisu ljudi istog psihološkog profila i nekadašnje lakoće aristokratskog življenja.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 19. listopada 2020.

Piše:

Željko
Kipke