VIRTUALNI RADIKALI

16. Festival eksperimentalnog filma - 25FPS, 24. - 27. rujna 2020.; Osvrt na nagrađene filmove i filmove domaćih autora

• 
  
  Nakon što su na kraju 16. izdanja Festivala eksperimentalnog filma i videa dodijeljene nagrade najboljim ostvarenjima po sudu žirija tročlane kritike te tri člana Velikog žirija koji samostalno biraju favorite, bilo je jasno kako se budućnost tog resora gura u zonu kontroliranog radikalizma. Pojedinci vezani za proizvodnju kratkih filmova, u funkciji kustosa ili autora, uglavnom su birali tehnološki sofisticirane naslove u kojima se nastoji podići razina svijesti spram negativnih strana liberalnog kapitalizma. Tako je tročlani žiri (Dina Pokrajac, Ana Kutleša i Luka Antonina) ocijenio naslov Iz moje pustinje (From My Desert) u kojem u virtualnom ambijentu robotizirani investitor riječima i genitalijama razgovara s portretom Martina Luthera kojega je prije pola stoljeća naslikao Lucas Cranach stariji. Doduše, u vizualno škrtom i hladnom filmu Venete Androve, umjetnice bugarskog podrijetla, taj je portret replika iz 2019. godine i smješten je u „transportni sanduk umjesto u muzej“.
  
  Instalacija i digitalno animirani film nailazi na dobar prijem kod publike i kritike koja u instalaciji gleda ironični komentar na društvo bez okusa i mirisa. Isti previđaju činjenicu da se umjetnica s berlinskom adresom služi alatima svojstvenima transhumanom društvu. Filmski komentar je, bez obzira na količinu humora ili ironije, ipak samo komentar. Štoviše, tehnološka podrška filmskoj naraciji o društvu antiljudskih svojstava zamka je u koju padaju virtualno osviješteni autori. Ti su alati prvenstveno osmišljeni kako bi bili u funkciji društva budućnosti, više virtualnog nego stvarnog.
  
  
  
  Isti je paradoks vezan uz specijalno priznanje filmu Testfilm#1 hrvatsko-nizozemske produkcije, kojega potpisuje kolektiv mehaničkog imena – Telcosystem. I njegov medijski okvir ne prelazi domenu komentara na račun tehnološke podrške industriji filma, poznatoj kao DCP ili digitalni filmski paket. U njemu anonimni kolektiv istražuje moguće propuste u funkciji paketa i zaključuje kako ih zasad nema. Na kraju poručuju da će i dalje naprezati propusnost DCP paketa koji ne radi ako u bilo kojem segmentu detektira grešku. Uvjereni su da će odgonetnuti šifru za širenje vizualnog kapaciteta kontrolne tehnologije. Pritom previđaju važnu dimenziju novih alata – oni su osmišljeni zato da bi sliku i zvuk očistili od smetnji svih boja i profila.

  (Mala digresija: u početcima TV-industrije šumovi i loš prijam slike bili su medijska svakodnevica. Nitko od korisnika nije u tome gledao autorsku misiju ili poziv na medijsku anarhiju. S druge strane, video-umjetnici su medijskim diverzijama poticali razvoj kontrolnih mjera TV-tehnologije. Tijekom šezdesetih pariški kontrakulturnjaci ili situacionisti negirali su medije svih formata i profila. Ako bi u filmovima rabili narativne obrasce, zbog dramatičnih postupaka naratora poput grgljanja riječi, isti su gubili smisao i tjerali publiku iz kinodvorana. Žiri kritike vjerojatno nije bio upoznat s naslovom Ja sam mikro autorica Shumone Goel i Shai Heredie, koji je nagrađen na osmom izdanju 25FPS festivala 2012. godine. U njemu anonimni redatelj s gnušanjem priča o birokratskim procedurama koje prethode realizaciji kinematičkih sadržaja. Dok kamera klizi po hali propale tvornice jumbo-kamera u Kolkati, redatelj priča kako je odustao od autorskog filma. Poput situacionističkog plemena, odbio je sudjelovati u sustavu kako na kraju ne bi završio u arhivi neke liberalne institucije. Unatoč radikalnih, antimedijskih mjera, situacionistička je roba, premda škrta po artefaktima, danas visoko cijenjena u knjižnicama američkih sveučilišta, kao i u Nacionalnoj knjižnici u Parizu.)

  
  
  Marokanska umjetnica s pariškom adresom Randa Maroufi, kao članica Velikog žirija, izdvojila je film Kako nestati (How to Disappear) tročlanog austrijskog kolektiva Total Refusal. Hibrid između klasične filmske naracije i računalne igre Battlefield V također se služi hiperrealističkom stvarnosti. Ista je, zapravo, scenografija za priču o dezerterstvu i povijesnim primjerima otpora ratu, pa je umjetnica Maroufi pozdravila smion čin „prisvajanja digitalnog javnog prostora i industrije zabave“. Pritom je, čini se, zanemarila činjenicu kako je prisvojena virtualna igra osmišljena za igrače s velikim ratnim apetitom, dok je monolog anonimnog naratora namijenjen fanaticima kratkog filma. Zabluda je austrijskog kolektiva (i članice žirija) da će devastacijom igre – operativno i narativno – promijeniti odnose na skliskom terenu rata i njegovih simulacija. Računalnu su igru degradirali na razinu sprdnje, no u operativnom su se smislu klanjali krutim pravilima robotiziranog univerzuma. Zahvaljujući na festivalskoj nagradi, troglavi je tim video-porukom na ekranu Kina SC samo potvrdio spomenuti poriv. Potvrdio ga je vlastitim video-portretima po obrascu računalne igre. Film je bio prikazan na kraju prvog programa konkurencije u sekciji Bjegovi.

  Na kraju drugog programa u sekciji Lutanja prikazan je eksperiment austrijskog umjetnika Rainera Kohlbergera simptomatičnog naslova There Must Be Some Kind of Way Out of Here (Mora postojati neki izlaz odavde). U njemu se na molekularnoj razini autor obračunava s holivudskim filmovima katastrofe. Destrukcija apokaliptičnih scena grafički je inovativna, no austrijsko-njemačka produkcija po rastvaranju slike i dramaturškoj shemi klasičan je  eksperimentalni film. Na naslov nitko od žirija nije obratio pozornost, premda je njegova poruka dalekosežnija nego što se to na prvi pogled čini. S jedne strane mladi autor medijski ubija scene u kojima inače vlada seizmički kaos. Istodobno šalje poruku kako je nužno razlagati filmske mitove o futurističkom pustošenju ljudske zajednice koja se, htjela to ili ne, u konačnici mora pokoriti zakonima virtualne mehanike.
  
  
  
  Kohlberger ne nudi konačno rješenje ali kontinuirano razlaganje američke industrije snova za početak je poruka o „seizmičkom pejzažu“ bez početka i kraja. U njemu bi gotovo nemoguće bilo implementirati društvene sheme budućnosti, koje većina holivudskih proizvoda diskretno promovira. Zbog snažnog metaforičkog potencijala slična su ostvarenja niske razlučivosti na festivalima kratkog filma kao što je zagrebački. Ostaju u sjeni trendovskih ostvarenja – igranih i eksperimentalnih, politički korektnih i fokusiranih na povijesne nepravde prema pojedincima i zajednicama kojima se, zapravo, manipulira publika u kinodvoranama i pred TV-ekranima. Sve glasnija birokratizacija filmskih sadržaja u službi je ubijanja ljudske percepcije. Zagrebački festival eksperimentalnog filma i videa već nekoliko godina preživljava na toj frekvenciji.

  Prije prelaska na drugu pojedinačnu nagradu Festivala, u kojoj se zrcali politički korektna revizija brazilske prošlosti, korisno je spomenuti još jedan austrijski naslov. Čini se da je 16. godina zagrebačkog festivala bila u kvantitativnom znaku austrijskih autora. Antoinette Zwirchmayr u petnaestominutnom ostvarenju Sezmička forma (Die seismische Forme) služila se tezom Jeana Baudrillarda o tome kako je ista (seizmička forma) ključna forma budućnosti. Njezin je naslov rastegnut između mrtve prirode s ljudskim jezikom koji viri iz crne šljake i živih modela koji mijenjaju poze na muzejskom stepeništu (pompejskih artefakata?). Premda nije konzistentan poput grafičke bujice starijega kolege s berlinskom adresom, znakovit je po analizi rahle materije koja upravlja sudbinama društvenih zajednica i kozmičkim procesima općenito.
  
  
  
  Netko će ironično dodati kako je Kohlbergerov grafički virus poguban po američke blockbustere jer ih preobražava u želatinoznu filmsku šljaku. Logika ispiranja filmske materije nije strana ni brazilskoj umjetnici i aktivistici Ani Vaz, čijem je filmu Apiyemiyekî? (Zašto?) festivalsku nagradu dodijelila članica Velikog žirija Maria Palacios Cruz, filmska kustosica i predavačica s londonskom adresom. Brazilski naslov slijedi tragove genocida nad domorodcima s područja brazilske Amazone u doba vojne diktature. Jednadžbom liberalnog kapitalizma –oružjem i kemijskim otrovima, istrijebljeni su s terena predviđenog za gradnju državne ceste BR-174. Redateljica je bila u prigodi snimiti dječje crteže iz arhiva borca za domorodačka prava Egydia Schwadea, jedine materijalne dokaze o državnom sijanju straha, smrti i bolesti. Hibrid između dokumentarnog i eksperimentalnog izvještaja o skrivenoj povijesti nasilja ne nailazi na dobar prijem - kako među štovateljima radikalnih postupaka, tako i kod publike koja očekuje više od šturih sugestija o vojnom nasilju nad plemenom Waimiri-Atroari.
  
  
  
  Autorica medijski ispire dječje crteže u riječnoj bujici, prije toga ih snima nemirnom kamerom i neizoštrenim fokusom, pa ih opet ispire u rijeci, naprasno ubacuje crno-bijelu snimku Schwadea koji govori o svom arhivu te se na koncu vraća tamo gdje je i počela – u hladni modernizam Brasilije, na njezine ulice, do skulpture ratnika koju je brazilski kipar Bruno Giorgi realizirao krajem pedesetih, pola desetljeća prije početka vojne diktature. Filmsko tkivo ostavlja dojam serijskog krpanja sadržaja koji na kraju ostaje zamućen. Bez obzira na to, njegov inicijalni cilj – kršenje ljudskih prava u prošlosti, posve je dovoljan brojnim aktivistima među filmskim djelatnicima i kritičarima koji pozdravljaju fokus, ne mareći za medijske i dramaturške komponente proizvoda.

  Treću pojedinačnu nagradu domaći je medijski umjetnik Davor Sanvincenti dodijelio Lažnom suncu (Sun Dog) te se usuglasio s festivalskom publikom koja je istom naslovu dala najvišu ocjenu. Sanvincentija je fascinirala rijetko viđena refrakcija svjetla, dojam dvostrukog sunca na horizontu sumornog ruskog pejzaža u kojem mjesecima nema prirodnog svjetla. Možda je filmska halucinacija o ruskom arktiku obogatila iskustvo zagrebačke publike o egzotičnom terenu bravara Fjodora koji po mraku otključava stanove i automobile.
  
  
  
  Sudeći po šlampavom sadržaju filma, mlitave doks-konfiguracije i nerazlučivih eksperimentalnih svojstava, čini se da u ruskom mraku većina stanovnika ništa drugo ne radi nego gubi ključeve, sve kako bi junak Fjodor opravdao ulogu lokalnog spasitelja. Dodjeljujući nagradu ispred velikog ekrana Kina SC, domaći je umjetnik – namjerno ili ne? – stavom i odjećom podsjetio na nemarne protagoniste duplog sunca mladog belgijskog kreativca Doriana Jespersa. Istim se epitetom – nemarno, može opisati Jespersova video-zahvala na dodijeljenim nagradama. U njoj sjedi u vlaku ili gradskom tramvaju, govori u kameru, zanemarujući činjenicu da uz video-sliku ide i zvuk. Nitko od prisutnih u kinodvorani nije razumio ni riječi od onoga što se na trenutke moglo čuti na velikom ekranu. Sve su oči bile uprte u festivalsku prevoditeljicu, no žena je također ostala bez teksta.

  Za kraj, kada je riječ o domaćim imenima, dvoje hrvatskih umjetnika uvršteno je u festivalske sekcije. U drugu je (Lutanja) stavljen Porvenir Renate Poljak, dramaturški i eksperimentalno beznačajan naslov s fokusom na migrantsku poziciju njezina djeda. Slikovnica o čileanskoj zabiti ama baš ništa ne govori o mukama hrvatskih doseljenika na krajnjem jugu latinoameričkog kontinenta. O tome da je (djed) otišao tamo i umro od upale pluća uzrokovane surovom klimom, umjetnica spominje u kratkom tekstu na kraju filma, u odjavnoj špici. Poljak spada u ranije spomenutu kategoriju umjetnica čiji fokus dobro prolazi kod kritike i gledatelja zaslijepljenih aktivizmom, bez obzira na njegov medijski i dramaturški okvir.
  
  
  
  Drugo ime je Marko Tadić, čiji je naslov Događaji za zaboraviti uvršten u zadnju sekciju (Vizije) u koju je organizator festivala smjestio i belgijsko-rusko Lažno sunce. Zagrebački umjetnik zaboravu godinama otima arhive fotografija koje, kako sam kaže „nalazi po buvljacima“. Nastoji ih animirati samo njemu razumljivim znakovima i crtežima, čime ih – svjestan toga ili ne, dodatno gura prema zaboravu. Ritualu na 16-milimetarskoj traci u recentnom naslovu nije pomogao ni pjesnički metar njemačkog književnika Hansa Magnusa Enzensbergera. Nije mu pomogao ni piščev pedigre istraživača mitološke pozadine slučaja Durutti, španjolskog anarhista na kojega su se pozivali pariški situacionisti uoči studentskih nemira 1968.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 5. listopada 2020.

Piše:

Željko
Kipke