Autorski human i otporan na ideološko nasilje
In memoriam Goran Paskaljević (Beograd, 22. travnja 1947. - 25. rujna 2020.)
-
Sjećate li se Ruženjke Hrabalove? I znate li uopće tko je to? Sigurno vam zvuči poznato! Ma naravno, to je češka cura iz filma Varljivo leto '68 u koju se zaljubi emotivno i seksualno sazrijevajući protagonist u interpretaciji Slavka Štimca. A zgodnu Ruženjku utjelovljuje, naravno, prelijepa Sanja Vejnović. Ta nas, pak, Hrabalova jednim znakovitim linkom vezuje uz velikana češke literature Bohumila. I što je tu još znakovitije? Nažalost, činjenica da su nas u ovom mjesecu napustila dva velikana europske, pa onda i svjetske kinematografije. I dok je Jirí Menzel posegnuo za Hrabalovim romanom Strogo kontrolirani vlakovi te ga učinio oscarovskom kino-uspješnicom za sva vremena, Goran Paskaljević svoju je junakinju nazvao Ruženjkom Hrabalovom. E da… nema nam više Jiríja, a prije koji dan u Parizu napustio nas je i đak čuvene praške FAMU, Goran Paskaljević.
Kakav je Paskaljević bio autor? Samozatajan (uglavnom) i priznat (nesumnjivo). Uz Emira Kusturicu, jedini je od polaznika čuvene Praške filmske škole participirao svojim kino-djelima u nekoliko nacionalnih kinematografija (francuske, irske, albanske). No, moj interes u ovom in memoriam osvrtu bit će usredotočen na njegov jugoslavenski kod. I to prije negoli na onaj eminentno srpski. Jer, izuzimajući njegov post-jugoslavenski film Bure baruta (1998.), ovaj se autor činio univerzalnim za sva područja bivše nam zajedničke države. Ako je pak nešto posebično karakteristično za Paskaljevićeve stilske i metodičke inklinacije, jest da su bile usmjerene prema – melodrami. Ipak, nije to melodrama duboke i patetične emotivnosti tipa Douglasa Sirka, nego bliža grotesknosti Sirkova sljedbenika Rainera Wernera Faßbindera.
Čest motiv u Paskaljevićevim filmovima jest i objektivna bespomoćnost, tj. bačenost karaktera u sasma neočekivane i neugodne životne situacije. Međutim, unatoč svemu, ti karakteri nikad ne gube nadu te često uspijevaju, unatoč svojoj naivnosti, isplivati iz turbulencija s kojima ih suočavaju autorovi kino-narativi. U žanru komedije s političkim natruhama, već spomenuto Varljivo leto '68 primjer je upravo za takav dojam što ga film ostavlja na gledatelje. Praško je proljeće ovdje znak buđenja samosvojnosti i hrabrosti mladića da se otrgne od malograđanskog konformizma i ideoloških floskula kojima ga tlače malograđanska sredina i otac (Danilo Bata Stojković).Poseban tretman (1980.), pak, bio je film o grupi luzera na anti-alkoholičarskom tretmanu. Prikaz života u strogo kontroliranoj ustanovi istodobno je bizaran, ali i empatički postavljen. Radi li se o svojevrsnoj inačici „Makavejevljevih studija o patologiji moći“ (kako tvrdi Nevena Daković)? Rekao bih – možda, no ipak, Paskaljevićevi su karakteri mnogo otporniji na političke ideologeme. Lik Dr. Ilića (Ljuba Tadić) tek je aluzija na neke autoritarne motive povezive i s jugoslavenskim ideološkim sustavom. S druge strane, melankolično raspoloženje prevladava u gotovo dokumentaristički rađenom cinema verité ostvarenju Zemaljski dani teku (1979). Univerzalna tema o ljudskom starenju i nerazumijevanju mlađih naraštaja prema svojim starijim su-zemljanima, izvedena je filigranski cizelirano i s pravim omjerom humora i sjete.
Prva dva Paskaljevićeva filma, ipak, ostaju mi najdojmljivijima u njegovu opusu. Scenariji jednog od najvažnijih pisaca za film u YU-kinematografiji, Gordana Mihića, saživjeli su u kino-uratcima koji i danas odišu jednostavnošću i životom. Uz odlične glumce predvođene Irfanom Mensurom i Danilom Batom Stojkovićem, 1976. Paskaljević je snimio svoj dugometražni kino-prvijenac Čuvar plaže u zimskom periodu. Taj film o odrastanju i pokušaju osamostaljivanja protagonista portret je i tipične jugoslavenske obitelji niže srednje klase u sedamdesetima. Uz niz komičnih detalja i duhovitih situacija, Paskaljevićev Čuvar plaže nosi i osebujnu sjetu toliko karakterističnu za češke autore poput Menzela, Passera ili ranog Formana. Nakon niza peripetija u kojima se polagano otkriva sva besperspektivnost sredine i socijalni čemer i jad, protagonist filma Dragan sjeda u vlak koji ga treba odvesti negdje daleko od beogradskog predgrađa.
Sljedeći film, Pas koji je voleo vozove (1977.), upravo započinje na ovome mjestu. Nakon špice u kojoj se najavljuju glumci i ekipa filma, vlak izlazi iz tunela. Protagonistica Mika (Svetlana Bojković) iskače iz njega i svom putešestviju odmah određuje krajnju destinaciju – Pariz… Baš kao što će se i sam Paskaljević trajno nastaniti na dvije adrese, beogradskoj i pariškoj! Pas koji je voleo vozove u sebi nosi mnoštvo antologijskih scena. U jednoj od njih kaskader Rodni s „preko 50 međunarodnih koprodukcija“ pleše kaubojski ples na srbijančicu. U drugoj, Mika najavljuje borbu čovjeka i magarca; „Ko je jači? Ko će pobediti? Šta je istorija dokazala?“ Sjajna međuigra Mike, Mladića (ponovno izgubljeni i naivni Irfan Mensur) i Rodnija Aleksića (Bata Živojinović) puna je efektno začudnih, ali i znakovito životnih detalja da Mihićev i Paskaljevićev film i danas zrači nepatvorenom dinamikom svoje filmske zbilje. Gubitnica Mika u tragičnom finalu filma nastavlja svoje putešestvije vlakom. Kamo? U Pariz? Ili neki od imaginarnih svjetova Paskaljevićeva univerzuma? Jer, u onom zbiljskom – gdje su psi i konji jednako plemeniti (ali ne i okrutni kao ljudi), nema smiraja niti odmora za nemirne duše.Po svojoj surovoj melodramatskoj ljepoti Čuvar plaže i, posebice Pas koji je voleo vozove, ostaju i danas među vrhovima kino-produkcije nastale od autora Praške škole. Uz Karanovića, Markovića, Grlića i Zafranovića, Paskaljević ostaje najmanje opterećen nekom slavenskom nostalgijom i odanošću prema jugoslavenskoj zbilji. Ona je za njega, prije svega, u svojoj srži – tragička. Balkan je surov, divlji, neukrotiv… Tomu je posvećen i Paskaljevićev najnagrađivaniji i najcjenjeniji film, nastao prema drami Dejana Dukovskog, Bure baruta. Postavom trilerna-politička drama, ova nas storija iznova saznanjuje s fatalnim usudima što obilježuju post-jugoslavenske koordinate.
Goran Paskaljević bio je jednom od najvažnijih kino-osobnosti s ovih prostora. Češće melodramatski izravan negoli alegorijski složen, on iscrtava studije karaktera gubitnika, ali i onih koji se nikad ne predaju. Autorski otpor prema ideološkom i inom nasilju kod njega nikad nije zanemario prikaz životne krhkosti ljudi, a što mu filmove čini toliko opipljivo emotivnima. Paskaljević suosjeća s ljudima, jednako koliko voli i film. Post-humanom dobu i miljeu – usprkos.Hvala, Gorane, za podarene nam neke od najboljih kadrova viđenih u YU-kinu!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 28. rujna 2020.
Piše:
Krivak